Preskoči na sadržaj

Branko Bauer

14 filmova 1950.–1967. Zagreb

(18.02.1921., Dubrovnik - 11.04.2002, Zagreb) Filmsku karijeru počinje u Jadran filmu 1949., kao organizator i redatelj Filmskih novosti. U jednoj od njih (Ljeto na Rabu) prvi u nas upotrebljava u tonskoj podlozi zabavnu glazbu. Samostalno režira desetak kratkih dokumentarnih, igranih filmova i namjenskih filmova. Na igranom filmu debitira 1953. Prvi u bivšoj Jugoslaviji režira filmove o djeci i za djecu. U njima spaja svoj izvorni krajolik Jadranskog mora sa suvremenim pričama (Sinji galeb, 1953, adaptacija istoimenog romana Tone Seliškara i Milioni na otoku, 1955). Njegov idući film Ne okreći se sine (1956) smatra se jednim od najznačajnijih filmova s tematikom NOB i Drugog svjetskog rata u nas, nagrađen je s tri zlatne arene u Puli. Ta potresna priča o dječaku kojega rat i fašizam odvajaju od oca, ispričana je odmjerenom dinamikom, koja je skladno povezana s individualizacijom i psihološkom produbljenošću lica. Autor je jedne od prvih domaćih melodrama Samo ljudi (1957), o ljubavi ratnog invalida i slijepe djevojke, pa i jedne od prvih komedija o svakidašnjici studentskog para koji traži stan (Martin u oblacima, 1961). U međuvremenu 1959. snimio je film Tri Ane također suvremenu priču o ocu koji traži u ratu izgubljenu kćer. Komično, kao potreban odušak tadašnjem jugoslavenskom filmu, spretno povezuje s aktualnim temama u, po općem mišljenju, najuspjelijem igranom filmu o omladini na radnim akcijama Prekobrojna (1962) ili u ratnoj priči Nikoletina Bursać (1964 prema prozi Branka Ćopića). Između ta dva filma stvara tematski prijelomni film Licem u lice (1963 Zlatna arena za režiju) društveno kritički film koji se obara na samovlašće. Slijede Doći i ostati (1965) film o preobrazbi seljaka u radnike i kao nastavak zanimanja za političku tematiku Četvrti suputnik (1967) jedan od prvih filmova koji su proizvedeni u nas izvan standardnih organizacijskih odnosa (djelomice financiran od privatnog poduzeća). Poslije toga četiri godine radi za TV Zagreb, a 70-ih stvara zapažene filmove o djeci u ratu Zimovanje u Jakobsfeldu (1975 Zlatna arena za režiju), Salaš u malom ritu (1976) i biografski film Boško Buha (1978). Bio je jedan od najplodnijih i najpopularnijih naših redatelja jednako prihvaćen i od publike i od kritike. Premda pop umjetničkoj vrijednosti neujednačenog opusa on je značajan tvorac nekoliko iznimnih filmova, utemeljitelj nekoliko filmskih žanrova i tematskih orijentacija, te je otkrio brojne istaknute glumce. Potkraj života bio ja aktivan u organizaciji sve popularnijeg novooformljenog Motovun film festivala u Hrvatskoj, premda je umro u vrlo skromnim životnim uvjetima, s neriješenim mirovinskim problemima koje su ignorirale nove hrvatske vlasti. Filmografija: Boško Buha (1978), Samoupravljanje - nada (1978); "Salaš u malom ritu" (1975); Zimovanje u Jakobsfeldu (1975), Četvrti suputnik (1967), Doći i ostati (1965), Nikoletina Bursać (1964), Licem u lice (1963), Prekobrojna (1962), Martin u oblacima (1961), Tri Ane (1959), Samo ljudi (1957), Doviđenja Krapino (1956); Ne okreć i se, sine (1956), Milijuni na otoku (1955), Vesna (1955); Prva revija domaćeg filma (1954), San male balerine (1954), Naprijed (1953), Dani slave (1953), Sinji galeb (1953), Zagorje slavi (1952), Uzbuna (1951), Naša djeca (1950)