Preskoči na sadržaj

Vladimir Pogačić

7 filmova 1951.–1963.

Redatelj i scenarist (Karlovac, 23. IX. 1919). Kao student povijesti umjetnosti u Zagrebu 1939. u kult. društvu studenata Svjetlost osniva studentsko kazalište te režira praizvedbu Maskerate M. Krleže i dramu I. Shawa Pokopajte mrtve. Od 1945. dramaturg i redatelj Radio-Zagreba te urednik kult. rubrike i zamjenik gl. urednika sindikalnog tjednika "Glas rada". Nastavljajući s vođenjem studentskog kazališta, 1947. režira prvo izvođenje jednog djela B. Brechta u Jugoslaviji – Puške gospođe Carrar. Od 1947. bio je student Visoke filmske škole u Beogradu, a tada se i posvećuje filmu - počinje režirati u poduzeću Zvezda film. Na igranom filmu debitira 1948. Pričom o fabrici (i scenarist) o borbi protiv sabotera u razdoblju poratne izgradnje, za koju je 1949. nagrađen nagradom Savezne vlade za najbolju režiju u kategoriji igranog filma. Motiv saboterstva prisutan je i u njegovom idućem projektu Poslednji dan (1951) prema scenariju Oskara Daviča, inače prvomu jugoslavenskom špijunskom filmu. Slijede dvije adaptacije djela poznatih pisaca: Nevjera (1953) prema drami Ekvinocio Ive Vojnovića, nagrađena je 1955. za najbolji film i režiju u povodu 10. obljetnice kinematografije u novoj Jugoslaviji; Anikina vremena (1954, i koscenarist sa Vickom Rasporom) po noveli Ive Andrića, prvi jugoslavenski film distribuiran u SAD. Pogačićeva sklonost psihološkoj analizi, kao i sposobnost stvaranja sugestivne atmosfere, osobito dolazi do izražaja u potresnoj drami iz okupiranog Beograda u Drugom svjetskom ratu Veliki i mali (1956), prvomu jugoslavenskom igranom filmu nagrađenom na međunarodnom festivalu (za režiju u Karlovym Varyma 1957). U skladu s tada započetim trendom filmova suvremene tematike, 1957. režira omnibus od 3 priče Subotom uveče, nagrađivan na festivalu u Puli, u kojem do osobitog izražaja dolazi njegova lakoća pripovijedanja; posebno je uspjela druga epizoda Doktor, o uvijek usamljenom boksačkom navijaču (Milan Srdoč). Pogačićeva stvaralačka zrelost i afiniteti najjasnije se očituju u idućem filmu Sam (1959, i scenarist) prema romanu M. Renovčevića, o partizanskom odredu u neprijateljskom obruču; iako s radnjom iz tadašnje partizanske antifašističke borbe, u prvom je planu motiv samoće (čest u njegovom opusu); ta inovativna odlika filma s temom iz tadašnje partizanske antifašističke borbe, uzrokovala je osrednji prijem toga kasnije znatno pozitivnije valoriziranog djela. Slijede tri filma kojima ne ponavlja dotadašnje uspjehe; melodrama iz suvremenog života Pukotina raja (1959, i koscenarist sa M. Tutorovom) prema Tutorovnjevoj drami, adaptacija komedije D. Gervaisa Karolina Riječka (1961) i, uspjeliji od prethodna dva Čovik sa fotografije (1963), akcioni film iz tadašnje partizanske antifašističke borbe. Nakon toga definitivno napušta režiju. Uz igrane režirao je i nekoliko dokumentarnih (npr. Svedočanstva o Tesli, 1955, nagrađen u Puli 1956) i tv- filmova. Prerano završeni Pogačićev opus jasno ilustrira razvitak i mijenu orijentacija u pionirskim danima tadašnje poratne jugoslavenske kinematografije: od filmova koji daju eksplicitnu podršku aktualnim društvenopolitičkim potrebama preko adaptacija književnih djela, psiholoških filmova, djela u kojima se teži većemu stilskom rafinmanu, do izrazito zab. projekata. U tom razvoju je brzo sazrijevao, razvijao vještinu lakog izlaganja i suptilne analize likova, tako da ga se može ubrojiti među nekolicinu najistaknutijih jugoslavenskih redatelja 50-ih godina. Pogačić je podjednako zaslužan i za unapređivanje filmske kulture u bivšoj Jugoslaviji. Tako,1954-81. direktor je Jugoslovenske kinoteke u Beogradu, neprekidno unapređujući njezinu djelatnost i povećavajući njezin ugled u inozemstvu. Od 1955. član je Izvršnog komiteta FIAF-a, 1969-71. potpredsjednik te federacije, 1972-79. predsjednik, a 1979-81. ponovno potpresjednik;1982. izabran je za doživotnog počasnog člana FIAF-a. God. 1972-79. potpredsjednik je Savjeta za film, radio i televiziju (akr. CICT) pri UNESCO-u. Predavao je na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Studijama o filmskoj umjetnosti i povijesti filma istaknuo se i kao filmski publicist. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa "Film danas". Preminuo je u Beogradu, 13. IX. 1999.