16. ANIMAFEST – DAN DRUGI
Naraštaj kojem pripadam (ili bolje rečeno «s kojim propadam»), pri spomenu crtanog filma uglavnom pomisli na – crtani film prije Dnevnika. ..
Naraštaj kojem pripadam (ili bolje rečeno «s kojim propadam»), pri spomenu crtanog filma uglavnom pomisli na – crtani film prije Dnevnika. Oni koji se toga sjećaju, znat će o čemu govorim, a oni drugi – i bolje da neznaju. Ali, uvjeren sam kako je barem polovica onih koji redovito pune Lisinski za trajanja Animafesta, regrutirana iz redova ondašnjih klinaca koji nisu propuštali «crtani film prije Dnevnika». U međuvremenu, crtani film je postao animirani film, a i štošta drugog se promijenilo. No, u naravi, kada se ugasi svijetlo i kada krenu projekcije, čini mi se kako svi gledatelji, na neki način, postaju djeca. I oni autori koji su o tome (osviješteno ili neosviješteno, svejedno) vodili računa – rade odlične filmove. Nešto od toga sigurno je znao ili naslućivao i Kanađanin Nicolas Brault, čijim je filmom «Antagonija» otpočelo «Veliko natjecanje 2», dakle, drugi dan programa glavne konkurencije ovogodišnjeg Svjetskog festivala animiranog filma. Nešto što naliči pingvinima (koliko i krave iz reklame za Milka čokoladu sliče pravoj kravi) muva se po nečemu što naliči ledu. Kad propadnu kroz rupu dolje, padaju u kadar odozgor, i to naglavce. I svašta se tu još događa. Sjene koje zapravo nisu sjene, nego ribe koje plivaju ispod leda, a ispod leda nije voda, pa ledena ploča izgleda više kao nebeski svod ispod kojega te ribe plivaju... Uglavnom, sve to što sam ja sada napisao, naravno, konfuzno je i nelogično. Ali u ovome crtiću djeluje skladno i razložno (ja pretpostavljam da je to stoga što u crtićima koje sam gledao prije Dnevnika, kada mačak Tom proleti kroz žičanu ogradu i saspe se u kockice – nikom nije bilo neobično što već u slijedećem kadru zdrav i čitav naganja Jerryja). Da skratim: odličan film! «Glava gora», japanski animirani film koji je prošle godine u Annecyju dobio Grand Prix, a bio je nominiran i za Oscara, stvarno je duhovito zamišljen ali je, nešto manje duhovito realiziran. Naime nekakav čangrizavi debeljko pohlepno se prenatrpava trešnjama, pa mu na glavi počne izrastati trešnjevo stablo. Tako, malo po malo, njegova glava postaje destinacija koju rado posjećuju izletnici. Debeljku to, naravno počinje smetati i stvar se komlicira. Čini mi se kako Koji Yamamura, autor Glave gore, nije bio do kraja siguran želi li biti razigran ili didaktičan, pa se priklonio nekoj srednjoj varijanti, a takav je ispao i ovaj crtić. Mlada Britanka Emily Skiner predstavila se lutka-filmom «Sretna ruka», ali sve skupa bilo je sretno koliko i njihova repka u utakmici s Francuzima.Više je sreće, pak, bilo s filmom «Anđeli», tjeskobno izmaštanim uratkom smještenim u bizarnu scenografiju kardiovaskularnog bolničkog odjela, i to uoči Božića(!?). Zebnje koje nastaju u istočasnosti tako neveselog prostora i tako blagoslovljeno radosnog trenutka, otvario je Lejf Marcussen čudesnim koloritom i jezovitim mitskim prikazama. Još da je bio malo kraći, bio bi još bolji. Da ni ova večer ne prođe bez šamaranja američke globalne politike, odgledali smo i talijanski animirani spot «Bez gaRAnTirAnja», koji protestira protiv intervencije u Iraku. 'Ajde dobro. Po principu «red ozbiljnog, red šaljivog...», uslijedio je najzabavniji crtić večeri. Alex Budowsky na glazbu (moramo ga spomenuti) Stephena Coatesa izanimirao je film «Vrijeme za kupku u Clerkenwellu». To je crtić «o Velikoj revoluciji britanskih ptica kukavica, koje hrabro preuzimaju London i prisiljavaju ljude da potraže sklonište u satovima-kukavicama». Sam film još je bolji od ovako briljantno zamišljenog kratkog sadržaja. Sigurno je, taj Budowski, pažljivo i redovito gledao crtane filmove prije Dnevnika, tamo u St. Petersburgu, gdje je rođen. Estonski «Nagon» bavi se adamievovskim pitanjima, pomodarski (mada ne i bez duha) sugerirajući kako nam sjeme vlastite volje ne potječe od Dobroga, već od Zloga (istovremeno postavljajući pitanje: Jesmo li potonjega točno imenovali?). Kad zbrojim koliko sam si nevolja priuštio busajući se svojom slobodnom voljom – nakon ovoga filma, omah mi je sve jasnije. U svakom slučaju svijet Nagona zamišljen je i animiran maštovitošću koje se ni jedan Stvoritelj ne bi posramio. «Harmonika», Kanađanke Michele Cournoyer kombinira jednostavnost ctranja tintom po papiru i složenost ženskih (a,valjda, i općenito ljudskih) emotivnih stanja. Sirovost tjelesnih žudnji isprepletena s hladnoćom računalne mreže, oduzima ljubavnom činu slatkoću tajne. Otprilike. Meni je to sve skupa bilo pomalo dosadno, ali čini mi se da se publici svidjelo. U filmu «Kompromis», crno i bijelo, nakon uzalodnih pokušaja nadvladavanja, složili su se postati – sivo. Figurativnu verziju ovoga crtića, možemo koji puta vidjeti i u Saboru. «Tim Tom», u kojemu Tim i Tom, dva animirana lika, pokušavaju uspostaviti međusobni kontakt, unatoč drugačijoj zamisli autora, donose staru ideju na domišljato recikliran način. Reklamni spot za avio kompaniju United Airlines nisam najbolje shvatio. Najprije, nisam siguran da je to uopće film, a i nikada se nisam vozio avionom, pa imam opravdanje. Ali zato sam shvatio «Žabe». Dvije žabe, mršava i debela tamane muhe. Debela je gluplja i stalno puši. Mršava ju uvijek zezne i domogne se slasnog zalogaja, a, usput, se i odlično zabavlja. Na kraju to plati glavom, a debela ostane živa i zadovoljna. Ima tu nešto. Zabavno sigurno je – samo kako za koga. «Automobilska pomama» katastrofično vidi budućnost u kojoj strojevi preuzimaju stvar u svoje ruke, dok «Opasna šetnja» vizualizira poemu D. Harmsa «Strašno strašna priča». Ako ih niste vidjeli, niste ništa strašno propustili. No, «Putovanje u Kinu» interesantan je i poticajan način animacije. Naime, ovo je više slika nego film, a kamera kadrirajući pojedine dijelove jedne te iste slike slaže film. Nepokretna slika kao sadržaj nečega što, inače, nazivamo pokretnim slikama, začudno umnaža asocijacije i moguća tumačenja. Ako se po prve dvije večeri «jutro poznaje», šećeraši bi ubuduće trebali napuštati dvoranu prije zadnjeg filma. Opet je, dakle, šećer, serviran na kraju. «Konačno rješenje», Phila Mulloya, treći dio trilogije «Netolerancija», majstorska je parodija svega i svačega. I filma kao takvog, i napretka kao takvog, i svih nas kao, nažalost, nikakvih.
<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Davor Šišmanović