Preskoči na sadržaj
Vijesti

2. One Take Film Festival

Miron Sršen

Slično prošlogodišnjem premijernom izdanju, i drugi One Take Film Festival uvjerljivo je uspio opovrgnuti tvrdnje da je glavni festivalski program filmova snimljenih u jednom kadru tek alibi, opravdanje da se zahtijevnijoj zagrebačkoj publici u pratećim terminima prikažu kvalitetni art-filmovi navodno odveć hermetični i elitistični za širu publiku. Svakako, sporedni su programi i ove godine, uz intrigantnu retrospektivu dokumentarističkih pokreta 60-ih godina prošlog stoljeća (britanskog Free Cinema, francuskog Cinema Veritea, američkog Direct Cinema i izvrsnih domaćih filmova Kreše Golika, Ante Babaje, Krste Papića, Zorana Tadića i Petra Krelje), ponudili i niz izuzetno atraktivnih premijernih naslova, od kojih većinu nažalost najvjerojatniije nikad nećemo vidjeti u redovitoj kino distibuciji. No i u glavnom je, kvalitativno prilično ujednačenom programu, prikazano desetak vrlo zanimljivih naslova.
Valja odmah reći da pred ocjenjivačkim sudom, u kojem su ove godine sjedili nagrađivani mladi slovenski redatelj Jan Cvitkovič («U leru», «Kruh i mlijeko»), hrvatski snimatelj Stanko Herceg («Rusko meso», «Bogorodica») i cijenjeni belgijski dokumentarist Fabrizio Prada (poznat, među ostalim, i po 86 minuta dugom prvijencu snimljenom u jednom kadru), nije bio nimalo jednostavan zadatak. U uži festivalski izbor ušlo je 25 filmova, među kojima i 7 ili 8 uistinu izvrsnih minijatura.
Možda ne sasvim zasluženi pobjednik festivala australski je eksperimentalni film «Uzdići se» scenarista i redatelja Bena Ferrisa, 29-godišnjeg autora čiji se filmovi prikazuju u sklopu akademskih programa. Riječ je o razmjerno efektnoj, no i donekle konvencionalnoj egzistencijalističkoj karverovskoj sedmominutnoj slici života osamljene mlade žene koja se, našavši se na opustjelom kolodvoru, neuspješno želi osloboditi okova kolotečine.

onetake2_2.jpg

 
Potpisnik ovih redaka možda najboljim filmom prikazanim na festivalu drži igrani naslov «Slatko spavaj, dušo» britansko-korejskog scenarista i redatelja Pansu Kima. Jedanaest i pol minutni kadar daje izuzetno sugestivni tjeskobni prikaz emotivne 16-godišnje Emme i njezine disfunkcionalne obitelji. Dok joj se roditelji neprekidno svađaju, djevojka čezne za mirom i skladnim obiteljskim odnosima. A kad joj zabrane večernji izlazak i nametnu čuvanje nedavne obiteljske prinove, Emma će izgubiti živce i dijete odnijeti u kupaonicu.
Među prikazanim igranim filmovima kvalitetom se izdvaja i osmominutno djelo «Napušteni» mladog meksičkog redatelja Daniela Jacobsa, intrigantna krimi-drama cikličke dramaturgije koja donosi dobro poznatu, no kronološki ispremiješanu nasilnu priču o policijskoj korumpiranosti.
Patologijom svakodnevice i bezrazložnim obiteljskim nasiljem bavi se i igrani desetminutni naslov «Vrati to», 24-godišnjeg Vika Nikçija, njujorško-irskog redatelja podrijetlom s Kosova. Unatrag odvrćeni kadar donosi vrlo uznemirujuću priču o «običnom» čovjeku čiji se život zbog jedne nepročitane poruke i ljubomore nepovratno tragično mijenja.
Kratki američki igrani film «Artefakti» autora Teda Cheunga subverzivna je crnohumorna storija o preminulom svećeniku Johnu Morganu čija će supruga, tek nekoliko sati nakon sahrane voljenoga pokojnika, saznati neke neugodne činjenice.
Dok 19-minutni iranski film «Gospodaru! Divni ste!» nudi predugu i predvidljivu priču o bračnoj nevjeri, titulu najzabavnijeg igranog filma mogla bi ponijeti talijanska humorna glazbena drama «Bio jednom jedan kralj», duhovita dvodjelna priča koja zrcalnim prikazom raspada veze potvrđuje da je za kraj ljubavi, kao i za njen početak, uvijek potrebno dvoje.  
Efektan je i kratki jednominutni igrani film «Cape Cod» argentinskog scenarista i redatelja Milagrosa Mumenthalera, minijatura koja iza naoko običnog obiteljskog prizora listopadskog svitanja 1962. godine, neočekivano i donekle šokantno otkriva poprište misterioznog zločina.
Od prikazanih dokumentaraca vrijedi izdvojiti britanski «Dimitri» autora Mobyja Longinottoa, zanimljiv osmominutni zapis o trenucima u kojima, izlazeći iz engleskog zatvora i ne znajući što će sa sobom, infantilni ruski ubojica, još gotovo dječak Dimitri, priča o svojoj prošlosti i željama.
Razmjerno je intrigantan i njemački dokumentarac «Snimatelj» u kojem scenarist i redatelj Paul Wiersbinski razgovara s propalim glazbenikom, ovisnikom i beskućnikom Norbertom.
Uz pobjednički naslov «Uzdići se», među prikazanim eksperimentalnim filmovima kvalitetom se izdvaja i desetminutno djelo «Nepomično stajanje» norveško-engleske autorice Ljilje Ingolfsdottir. Riječ je o efektnoj crno-bijeloj storiji o mladom paru koji, na svojevrsnoj životnoj prekretnici, razmišlja želi li se pridružiti nepoznatim ljudima koji u naizgled beskrajnom redu stoje oslonjeni o zid. No oni ne znaju da je taj red zapravo krug koji simbolički zatvara i označava i sam život.
Posjetitelji festivala imali su prilike pogledati i dva zanimljiva domaća eksperimentalna filma. Dok Vlasta Žanić u «Ukidanju jabuke» kroz svoju u zavoje zamatajuću glavu projiciranu na guljenu jabuku, daje vizualno efektan metaforičan prikaz autodestrukcije, filmom «Dobrodošli» Tanja Dabo na 7 turistički najzastupljenijih jezika duhovito pozdravlja goste «male zemlje za veliki odmor».
U popratnom programu dugometražnih filmova, uz uspjelu belgijsku moralističku dramu «Sin» braće Jean-Pierrea i Luca Dardennea, osobito vrijedi izdvojiti četiri naslova japanskog redatelja Hirokazua Koreede. Intrigantne su to, elegične i pomalo filozofske egzistencijalističke drame, djela koja izuzetno dojmljivim poetskim realizmom, zanimljivim spojem staromodnosti i modernizma, Koreedu predstavljaju kao dostojnog suvremenog parnjaka redateljskim velikanima poput Tarkovskog, Antonionija i Jesujira Ozua. Valja se nadati da ćemo njegove izvrsne filmove nekog skorog dana imati priliku odgledati, ako već ne u redovitoj kino i video distribuciji, a ono barem u kasnonoćnim HTV-ovim terminima.
Unatoč promašenoj socijalnoj drami «Školske ploče» cijenjene iranske redateljice Samire Makhmalbaf, i neuspjelom, pretencioznom i priličnom trivijalnom art-porniću «9 pjesama» kontroverznog Britanca Michaela Winterbottoma («Dobrodošli u Sarajevo»), velikim brojem odličnih filmova koje nam je ponudio u svom drugom izdanju, One Take Film Festival zasluženo se nametnuo kao obvezna stavka u itineraru svakog imalo ozbiljnijeg filmofila. Pretposljednji vikend u studenom sljedeće godine vrijedi unaprijed rezervirati.     


          Josip Grozdanić

Još iz rubrike