Preskoči na sadržaj
Vijesti

25 FPS: 365 DO 2007.

Hrvoje Pukšec

Predposljednjeg dana ovogodišnjeg, drugog po redu, Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa Vladislav nam je Knežević, jedan od organizatora, povjerio kako je već u tom trenutku odaziv publike za četvrtinu veći od prošlogodišnjeg. Kada se svi brojčani pokazatelji konačno slegnu završni će obračun biti i optimističniji, to je sasvim sigurno. Nije teško zaključiti kako je festival uspio napraviti pomak i kako se završavaju temelji jednog vrlo dobro organiziranog, po svjetskoj reputaciji našeg vrlo vjerojatno najuspješnijeg festivala. Svatko tko je upoznao barem jednog člana udruge 25 FPS koja iza svega stoji (Mirna Belina, Simon Bogojević Narath, Sanja Grbin, Mario Kalogjera, Vladislav Knežević i Marina Kožul) mora biti zbog njih sretan. Grupa je to istinskih entuzijasta koji svoj posao rade iznimno predano i profesionalno. Bez ureda kao stalne baze, bez velikih proračunskih stavki, a s puno posla i nepredviđenih poteškoća...<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

Na natječaj im je pristiglo čak 1200 naslova iz cijeloga svijeta, a to je činjenica koja se niti u jednom trenutku ne smije smetnuti s uma. Nakon dugotrajne i ponekad mučno naporne faze selekcije došlo se do novih prepreka. Jedna od njih bio je projektor za šesnaestmilimetarsku filmsku vrpcu. Onaj u kinu SC je u takvom stanju da se nije moglo ni pomisliti na riskiranje s originalnim primjercima nadrealističnih filmova 20-ih godina prošlog stoljeća. Rješenje? Odlazak na sjever Europe i najam projektora koji se koristi na rotterdamskom festivalu. Odakle novac? Pogađate, iz onog dijela budžeta koji bi značio honorare samim organizatorima. Filmovi su prikazani, vrpce su ostale neoštećene, publike više nego što se očekivalo. Pohvale organizaciji se u pravilu ne pretpostavljaju samim filmovima, no ponekad su iznimke nužne. A sada o filmovima...

 

Eksperimentalni film i video specifična je umjetnička vrsta. Kod gledatelja budi (ali i računa na) visok angažman u refleksivnom koliko i emocionalnom smislu. U malo se kojoj drugoj formi ono pasivno u promatrača transformira u aktivno. Poznavanje medija i poznavanje od autora odabranih izražajnih sredstava stvara asocijativne nizove koji se istovremeno propuštaju kroz gledateljevu emocionalnu strukturu i tako se ono latentno i ono manifestno miješa u moćni mentalni molotovljev koktel. Jasno, to prije svega vrijedi za one uspjelije naslove. No što su uspjeliji naslovi? Do ovog se odgovora teško dolazi. Zbog njega je i nastao ovaj pokušaj objašnjenja kako djeluje eksperimentalni film ili video. Pored takvog miješanja egzaktnog i posve nepredvidljivog (a izostavili smo sitnice poput originalnosti, autentičnosti, tehničke razine izvedbe, koncepcijske zamisli, ...) osobni je stav iznimno snažan. Posve individualan i u svojoj fluidnosti često neuhvatljiv. Izbor najboljih filmova od strane žirija to najzornije pokazuje. Takahiko Iimura smatra da je najbolji film ove 25 FPS godine bio Projektor obscura (Peter Miller) koji je nastao propuštanjem negativa kroz projektor (film je dakle snimljen projektorom, ne kamerom), Peter Tscherkassky pak sve najbolje misli o Paulu Leytonu i njegovom Imaš deset godina (naslovna fotografija). Naša se Diana Nenadić odlučila za Ja (ni)sam Van Gogh Davida Russoa .

 

opticki zvuk.jpg

Optički zvuk

 

Favoriti i njihove procjene u posve su pojedinačnim domenama, no i u takvoj situaciji neki filmovi jednostavno obuzimaju. Udruga 25 FPS kao najbolji je proglasila film Optički zvuk Mike Tanile, a publika Šutnja je zlato Chrisa Shepherda. Pozadinski zvuk vjerojato svih ureda ovoga svijeta koji imaju ikakva posla s papirima (dakle: svih ureda ovoga svijeta) je onaj iritirajuće probijajući zvuk printanja. U redu, s laserskim pisačima to i nije toliko izraženo, no oni iglični pojeli su u svojoj eri pozamašnu količinu živaca. Finac Tanila je u igličnim pisačima pronašao ljepotu. Snimio je odličnu šestominutnu apstraktnu minijaturu temeljenu na Simfoniji br. 2 za iglične pisače koju je pak skladala kanadska grupa [The User]. Shepherd nije pretjerano razmišljao o pisačima, ali itekako jest o pozadinskom zvuku, u njegovoj verziji o pozadinskoj buci. Šutnja je zlato zanimljiv je spoj komedije i blago prožimajuće jeze ovog narativno vrlo konzervativnog i linearnog filma. Sadržajna dostupnost može uvijek računati na dobar prijem kod publike i naravno da je i ovom prilikom bio takav slučaj. U kuloarima se SC-a moglo čuti kako će ovako izgledati igrani filmovi budućnosti, a kako znamo da nas čeka pomaknuta budućnost (doduše, nije li uvijek tako?), ne sumnjamo da su glasovi bili u pravu.

 

Informacija za kraj: 25 FPS najavio je sljedeće okupljanje za godinu dana. Odbrojavamo.

 

Još iz rubrike