Preskoči na sadržaj
Vijesti

9. SPLIT FILM FESTIVAL

Miron Sršen

Svečana projekcija filma Seksualna ovisnost u kinu «Central» bila je službeni znak da je započeo 9. Split Film Festival, najstariji filmski festival međunarodnog tipa u Hrvatskoj. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

Kao što je bilo i za očekivati, Seksualna ovisnost, film mladog bolivijskog redatelja Rodriga Bellota, privukao je velik broj posjetitelja u najbolje opremljeno i najveće splitsko kino koje je odisalo pravom festivalskom atmosferom.

Riječ je o ambicioznom djelu o pet slobodno povezanih priča o seksualnoj ovisnosti na američkim kontinentima, nastalom suradnjom redatelja Bellota i afroameričke spisateljice Lenelle N. Moise.

Iako je izazvala oprečne reakcije posjetitelja, Seksualna ovisnost unijela je svježinu u pomalo već «isfurano» žanrovsko tkivo takozvanih short cuts drama o paleti likova čije se sudbine tijekom filma isprepleću.

Što, onda, Seksualnu ovisnost imalo razlikuje od razvikanijih filmova kakvi su Grand Canyon, Kratki rezovi, Tajne i laži ili Magnolija?

Prije svega upečatljivi redateljski stil mladog Bolivijca koji je stotinjak minuta Seksualne ovisnosti ispresijecao improviziranim dijalozima i split screen tehnikama kako bi gledatelji lakše dobili objektivni uvid u problem koji on istražuje.

To, unatoč sitnim manama, funkcionira jako dobro i upravo je zbog toga njegovo zahtjevno djelo mogla probaviti i nešto šira publika.

Bellot je, tako, potvrdio Južnu Ameriku kao jednu od trenutno najvitalnijih kinematografija na svijetu premda Seksualna ovisnost ipak kaska za teškašima kao što su Božji grad, Pasja ljubav ili I tvoju mamu, također. Bilo kako bilo, s nestrpljenjem očekujemo njegov novi redateljski pothvat!

Osim Seksualne ovisnosti, popriličnu pažnju publike prva dva dana festivala zaokupili su dokumentarci - Piano Blues Clinta Eastwooda i Feels Like Going Home Martina Scorsesea.

«Prljavi Harry» već je odavno poznat kao pasionirani ljubitelj jazza i bluesa. Naime, dovoljno je sjetiti se njegova izvrsnog filma Bird, koji je govorio o legendarnom Charlieju Parkeru (Forest Whitaker), da dojam bude potpuniji, a tu su i soundtrackovi njegovih (gotovo svih) redateljskih uradaka koje je snimio u proteklu desetljeću.

Eastwoodova fascinacija spomenutim glazbenim izričajima rezultirala je i Piano Bluesom, 90-minutnim «istraživačkim radom» na temu klavirskog bluesa i boogie woogieja. Čuveni je redatelj u suvislu dokumentarnu cjelinu ukomponirao arhivske materijale i intervjue u kojima se u ulozi sugovornika nalaze same legende žanra poput nedavno preminulog Raya Charlesa, zatim Davea Brubecka, Fats Domiana, Pinetopa Perkinsa, Jaya McShana i Marcije Ball.

Za razliku od Eastwooda, Scorsesea je njegov dokumentarac odveo od Mississippija do Afrike u potragu za korijenima, na sam početak delta bluesa.

Teško je odlučiti se o pobjedniku između ova dokumentarca jer oba su vrhunski glazbeni naslovi i pravi audiovizualni doživljaji, no Scorseseov je, reklo bi se, u određenoj prednosti.

Ako ništa drugo, onda zbog zvučnije ekipe koja je, što uživo, što «arhivski» prodefilirala ispred kamera: John Lee Hooker, Muddy Waters, Willie Nelson, Taj Mahal, Corey Harris, Ali Farka Toure...

Za kraj se komotno može dodati kako nije nemoguće da, štono je primijetio i kolega Jakov Kosanović, oba naslova pospješe prodaju nosača zvuka s blues prefiksom u obližnjim CD-shopovima jer publika je – uživala.

Uz ovakve naslove, može se steći dojam da se teško mogu progurati radovi koji bi im kvalitetom stali uz bok. No, nije istina!

Zanimljiv je bio devetominutni video Uterus Matije Prusine, njen diplomski rad već nagrađen nizom domaćih priznanja, uključujući i «Oktavijana».

Pjevanje i istina, legendarnog bečkog veterana eksperimentalnog filma Petera Kubelke, na apsurdan je način (to, važno je napomenuti, nije mana) ogolio svijet reklama do koske.

Oliver Stone u mnogim je svojim dosadašnjim filmovima (JFK, Nixon) hodao na ivici dokumentarnog prosedea, stoga nije ni čudno da se odlučio upustiti u režiju jednog pravog pravcatog dokumentarca. Njegova Nepoželjna osoba provokativan je (može li sa Stoneom biti ikako drukčije?) pogled na eskalaciju nasilja između Izraelaca i Palestinaca koja je stupila na snagu u ožujku 2002. godine.

Switching Mortena Schjodta doslovce puše za vratom filmskoj interaktivnosti. Naime, Dančeva urbana drama o bračnoj krizi tridesetogodišnjaka projicira se s diska, a gledatelji pritom mogu u svakom trenu, pritiskom na tipke «OK» ili «Enter» na daljinskom upravljaču, promijeniti tijek zbivanja na velikom ekranu, odnosno izabrati alternativu prizora. Inventivno, bez zadrške!

Freske Alexandera Gutmana intrigantan je «dokufikcijski» uradak koji govori o armenskom gradu Giumri koji je umalo u potpunosti uništen potresom 1988. godine. Gutman radnju stavlja upravo nakon tog potresa koji je uništio jedan grad, a izgradio drugi – grad smrti, groblje.

Kad se gorespomenutim naslovima pridoda i redovito posjećeni opusrenomirana autora Aleksandra Sokurova, jasno je da je Split Film Festival dosegao svoj vrhunac i da je publika – unatoč vrućini splitskih pasjih popodneva – prepoznala kvalitetne naslove, a do petka nas još očekuju i Pešćenopolis, Goddardov Notre Musique...

 

 

Marko Njegić

 

 

 

  

Još iz rubrike