Preskoči na sadržaj
Vijesti

ANIMAFEST

Gordana Kolanović Animafest '05

Neslužbeno otvorenje ovogodišnjeg Animafesta odvijalo se u polupraznoj dvorani kina Tuškanac,nakon predstavljanja žirija uslijedila je projekcija dugometražnog animiranog filma redatelja Tatjane Ilyne i Michaela Johnsona, Orašar i kralj miševa . Započinjanje festivala ( iako neslužbeno pošto je službeno bilo rezervirano za Cinestar multiplex i projekciju komercijalne uspješnice Wallaca i Gromit ,Nicka Parka) ovim blijedim i nemaštovitim uradkom moglo bi se objasniti jedino hrvatskim koprodukcijskim udjelom ( za animaciju zadužene I.F.A. Zagreb i Infine Zagreb, također angažirana i za kompjutersku grafiku ). Osim Hrvatske i Njemačke u produkciji su sudjelovale i SAD, Velika Britanija i Rusija što je u konačnici rezultiralo «frankensteinovskim» rezultatom, filmom koji odaje dojam nevješte skrpanosti nepovezivim dijelovima. Adaptacija priče E.T.A.Hoffmana govori o princu kojeg njegov stric, čarobnjak Drosselmeier ( glas mu posuđuje Eric Idle ) kao kaznu za obijest pretvori u drvenog lutka-orašara sve dok ne spozna prave vrijednosti koje ga okružuju. U potrazi za čarobnim orahom koji se može naći samo u zemlji snova nastoji ga spriječiti kralj miševa ( glas Lesliea Nielsena ) koji uz pomoć mišje vještice Matilde Velike želi zavladati prijestoljem. Do prve trećine filma klasičnu cel-animaciju prati i klasična naracija koja se naknadno pretvara u nametljive, nespretno uklopljene reference na filmove,crtiće i stripove, ubačene vjerojatno kako bi odrasloj publici pružile dodatnu razonodu gledanja crtića prvenstveno namijenjenog najmlađem uzrastu. Miš-maš različitih ostvarenja provlači se od filmskih citata: «sa velikom moći dolazi i velika odgovornost»- izgovara jedan sidekick kralja miševa ( inače originalno iz Spidermena ), «naći ću ga makar mi to bilo posljednje što ću učiniti» ( Gargamel iz Štrumfova ), «srce je tamo gdje je i dom» ( Dorothy u Čarobnjaku iz Oza ), preko aludiranja na sekvence iz poznatih bajki kao što su Alisa u zemlji čuda ( scena kada prolaze kroz ogledala u paralelnu dimenziju ) ili animirani Disneyev Mač u kamenu ( scena kada se čarobnjak Drosselmeier i vještica Matilda sukobljavaju pretvarajući se u razne životinje ). Što se stripovskih elemenata tiče mogli bi pojedine segmente nazvati preslikanima, primjerice mišja vojska mogla bi biti inspirirana najezdom crnih štakora iz stripa Krcko i Antracit, vještičja sjena ( zbilja zlokobno animirana predstavlja zanimljiviji dio filma ) napadno liči na sjenu demona Smeea iz serijala Promethea legendarnog Alana Moora a prijelaz u zemlju snova automatski izaziva analogiju sa Gaimanovim Sandman serijalom.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

Uvjerljivo najgori dio filma bio je miješanje tradicionalne animacije sa 3-D animacijom, što bi možda i bilo opravdano da nije bila u pitanju jedna jedina scena ( plesa na dvoru ) čime je takva nekonzistencija uvelike iskočila iz konteksta. Najmlađi će zasigurno uživati u dinamičnosti i šarenilu ali starijima, ukoliko nisu u funkciji pratnje i čitača titlova, preporučujemo da izbjegnu ovo neoriginalno i mjestimično iritantno ostvarenje.

Tajlandski film Bajke o kralju Vikramu i Bajtalu vampiru  redatelja Sutapea Tunniruta dijeli sa prethodnim filmom slične probleme. Ovdje je ipak donekle uspostavljena ravnoteža između postmodernističke uporabe referentnosti i originalne priče. Tehnika 3-D animacije  dovedena je gotovo do savršenstva u smislu autorske imaginacije prikaza različitih svjetova ali moglo se još malo poraditi na sadržaju koji varira u ritmu. Kralj Vikram nastoji uhvatiti vampira Bajtala  ne bi li oslobodio začaranu princezu ali vampir mu uporno izmiče prepričavanjem legendi ( postoji više ekraniziranih Bajtalovih priča ).Bajka o Mutalamatee, najljepšoj ženi na svijetu i njenim proscima opet narušava i rasterećuje klasičnu pripovjednu strukturu raznim ironijskim referencama u kojima Snjeguljica zapravo postaje zla vještica ( zgodni detalj:saznaje da više nije najljepša preko ankete provedene na www.čarobnozrcalo.com ), mentor njezinih prosaca ista je, samo kukavičkija verzija «mentora svih mentora» Yode iz Star Warsa a glavna junakinja tokom filma pogiba kako bi je prosci čarolijom vratili iz mrtvih. Primjećuje se izravan utjecaj slavnog Miyazakia ali i američke animacije ( pogotovo Shreka ) pa nas cijelo vrijeme prati lagani deja- vu efekt. Vampir Bajtal na kraju opet uspijeva prevariti kralja i odletjeti na stablo pa se samim tim otvara i mogućnost nastavka njegovih priča u kojima možda naiđemo na likove koji neće biti preslike ili priče koje će imati izvornu kulturološku vrijednost neumanjenu zapadnjačko-humorističnim referencama.

Hair High novi je dugometražni animirani film slavnog Billa Plymptona, poznatog po nizu pomaknutih reklama i kratkih animiranih filmova koje je radio za MTV. Svi njegovi filmovi obilježeni su autorskom nepopustljivošću trendovima ( on je taj koji stvara nove vizualne trendove ), crnim smislom za humor ( The Tune, I married a strange person, Mutant aliens, potonji nagrađen Grand Prixom na festivalu u Annecyu 2001 ) i samostalnim radom na gotovo svim projektima ( ujedno je redatelj, producent, scenarist, animator i kolorist ).Cel- animacija koja pomiče granice medija inventivnošću i bizarnošću likova, radnjom prati uvrnutu priču o američkom paru Cherri i Spudu.U grotesknom okružju američke škole 1950-tih ( pozadine su rijetko prikazane i naglasak je na likovima ) redatelj uzima američke stereotipe ( o navijačicama i štreberima ) i mijenja im perspektivu gledanja tako da iz početne Grease priče lagano klizimo u nadrealnost koja kulminira povratkom zaljubljenog para iz mrtvih i njihovim dolaskom ( u poluraspadnutom stanju ) na maturalnu zabavu na kojoj se osvećuju ubojici. Lagani surf-soundtrack odlično pospješuje mračnu ali i komičnu atmosferu a dijelovi poput raščetvorenja školske maskote na bejzbol terenu uz laganu šansonu ili film unutar filma u kojem vidimo dijelove slične prethodnom Plymptonovom sf horroru  pridodaju subverzivnosti u kritici klasičnih američkih teen ostvarenja ( to je iznova naglašeno u par fragmenata, posebno u sceni automobilskog dvoboja ).Naglašena originalnost, miješanje romantike ( scene ljubljenja Cherri i Spuda, pred njima se otvara novi svijet ) i brutalne okrutnosti ( dugotrajno, hiperrealistično kidanje nokta ili scene iskašljavanja organa ) čine eklektični spoj scenarističke imaginacije i čudnovate,zanimljive animacije.Prepoznatljivi karikaturalni Plymptonov stil ne zaboravlja se lako te osvaja čak i gledatelje sklonije tradicionaloj priči i animaciji.

Estonski film Frank i Wendy zasad je najbolje ostvarenje festivala. Priča počinje u prostorijama estonskog Joonis studia gdje crno-bijelo skicirani animatori traže inspiraciju ( klasičan crtež ). Ona se pojavljuje u obojanim likovima dvaju agenata: Franka i Wendy. Par crtica iz njihove burne agentske prošlosti «phytonovskom» vrstom humora i posvemašnjom političkom nekorektnošću zarobit će gledatelje.U Estoniji cvjetaju zločini jednako kao i paranormalni efekti pa Frank ubrzo biva pretvoren u kobasicu tijekom razotkrivanja zavjere nazi-patuljaka. Srećom, šaman i majstor za nepovratne procese, George Woo vraća ga u prvotnu formu. Subliminalna manipulacija odašiljačima spremljenim u hamburgere, zabavni park u kojem polarni medvjedi proždiru američke penzionere,muha diplomirala na vojnoj akademiji kao pilot ali ujedno i avion, Feng Shui,zavjera crvenokosih koji nastoje ostatak svijeta pretvoriti u zelene kockice i Putin u vožnji taksijem sa T.Blairom, sastavni su dijelovi ovog genijalnog ( djelomice south parkovskog ) crtića. Autori Priit Parn, Priit Tender,Ulo Pikkov i Kaspar Jancis stvorili su gomilu specifičnih i originalnih likova, simboličke prikaze problema zemalja u tranziciji i šablona o globalnim paranojama. Kada u njihov animatorski studio dolazi David Snowman ( nacrtan kao snjegović ) i nudi im financiranje novog projekta u ime Euroimagesa «koji pruža ruku primitivnim filmskim narodima», oni uzimaju novac i pri kraju filma pojačavaju grijanje ( zamislite kako je to djelovalo na snjegovića ).Ovaj pametan, zabavan,sarkastičan i nekorektan film mala je posveta i osveta brzoj hrani, brzoj amerikanizaciji svijeta i kritika brze konzumacije new-age filozofije. Miljenik međunarodnih festivala, ovaj animirani film veliki je favorit i ovogodišnjeg Animafesta.

 

Gordana Kolanović

 

amy lee meso i kost.jpg

 

Tri dana Animafesta

 

Ne pretjerano promoviran i u buri nakon 25 FPS – a i ZFF – a došuljao se Animafest. Od ove godine prekinulo se s bijenalnom koncepcijom i sada ćemo Animafest gledati svake godine. Neparne su rezervirane za 'novotariju' zvan dugometražni animirani film, a parne za već uhodanu, kratkometražnu produkciju. Dvadesetak naslova (točnije, programskih cjelina) u šest dana novi su ispit izdržljivosti za filmske zaljubljenike stoga onima koji su pokoji naslov propustili donosimo kratak pregled do sad prikazanih filmova.

 

 

Susret u Bellevilleu

Dvije godine nakon što je dovršen, godinu dana nakon brojnih nagrada (César, Genie, ...) ali još i više nominacija (Oscar, Annie, BAFTA, ...) Susret u Bellevilleu konačno je premijerno prikazan i u Hrvatskoj. Sylvain Chomet kombinirajući 2D i 3D računalnu animaciju donosi vizualno dorađenu, simpatičnu priču o otetom biciklistu i njegovoj baki koja ne bira sredstva da ga spasi. Animacija na tragu karikature, glazbeno – zvukovno bogatstvo i sijaset dosjetki 'iz drugog plana' (primjerice Jacques Chirac drži televizijski govor koji gledamo kroz prozor obiteljske kuće, a na zidu iste subverzivno upozorenje 'Zabranjeno uriniranje') najuspjeliji su elementi filma. Ono što bi se filmu moglo prigovoriti jest povremani gubitak tempa i prerazvučena radnja.  

 

Među trnjem

Među trnjem švedski je kolaž animirani film Uzija i Lotte Geffenblad koji nas odvodi u ljetni glazbeni kamp smušenog profesora, njegovog ljubopitljivog sina i čitave zainteresirano – nezainteresirane (jedan iznimno talentirani nasuprot ostatka) hrpe klinaca. Dječje pakosti i okrutnosti, te uopće ljudski odnosi u fokusu su filma no kako je središnji lik profesorov maleni sin koji nas vodi kroz cijelu situaciju u naraciji nema gorčine niti hladne poluzainteresiranosti. Topao i s očiglednom ljubavlju napravljen Među trnjem na kraju dana ispostavio se kao ponajbolji naslov.  

 

Knjiga mrtvih

Nakon švedskog filma na rasporedu te srijede slijedila su još dva filma. Knjiga mrtvih i Hair High. Projekciju, inače europsku premijeru, Knjige mrtvih otvorio je sam autor, lutkar Kawamoto Kihachiro. Film je obradio istinitu priču/legendu iz davne 750. godine kada budizam nakon indijskog rođenja i kineskog odras<?xml:namespace prefix = st1 ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:smarttags" />tanja dolazi u Japan. Mlada, novom religijom obuzeta plemkinja Iratsume i davno pogubljeni princ Otsu, točnije njegova nemirna duša, središnji su likovi koji kroz prikaz početaka japanskog budizma daje i sliku tradicionalnog Japana koji je u svojoj povijesti uspješno pomirio ukorijenjeni šintoizam (njegov je filmski predstavnik duh princa Otsua) i novopridošli, samoprijegoran i discipliniran (tisuću prekopiranih sutri mlade Iratsume) budizam.  

 

 

Hair High

Bill Plympton, američki animator redovit je gost Animafesta. Nakon filmova Nose Hair, Sex and Violence, Eat, te Guard Dog ove se godine zagrebačkoj publici predstavio sa svojim posljednjim dugometražnim projektom. Hair High je tradicionalno animirani film koji u razmatranje uzima suvremeni fenomen srednjoškolskog američkog obrazovanja i neizostavne maturalne zabave. Ono što počinje kao ironizirajući i raskrinkavajuć pristup suvremene mitološke obrazovne US stvarnosti ubrzo se pretvara u tek isfrustriranu fascinaciju. Umjesto sondiranja kroz klišejne akupunkturne točke društva dobili smo samo novu hrpu bespotrebne krame. Razočaravujuće. 

 

 

Da si na mom mjestu 

Omnibus kratkometražnih filmova na temu ljudskih prava bila je jučerašnja središnja projekcija. Rasizam, šovinizam, problemi hendikepiranih i socijalnih emigranata, propitivanje položaja spolova, zahtjevi modernog društva i genska uvjetovanost, sve je to uzeto u razmatranje kroz šest korejskih filmova različitih autora i različitih animacijskih tehnika. Dugometražan je dakle ostao samo angažman socijalne osviještenosti, no to je već problem organizatora. Kao najuspjeliji film treba izdvojiti Meso i kost Amy Lee. Diktat ljepote i uopće genetskog nasljeđa Leejeva je originalno, s dozom ironijskog odmaka i s puno duha pretočila u jednako zabavan i intrigantan desetminutni film pored kojeg preplošna i tendeciozna konkurencija izgleda još bljeđe.

 

Hrvoje Pukšec

 

Još iz rubrike