Preskoči na sadržaj
Vijesti

ČETVRTAK NA ANIMAFESTU

Gordana Kolanović 17. ANIMAFEST

Nakon popuštanja nogometne groznice koja je tresla hrvatsku naciju u utorak, srijede koja je na Animafestu bila obilježena uglavnom misaono-lirsko-sentimentalno-introspektivnim ostvarenjima, četvrtak je bio dan za koji bi najlakše mogli upotrijebiti provjerenu novinarsku kovanicu: «U prepunoj dvorani Vatroslav Lisinski, publika je bila oduševljena  programom». I uistinu, svjedočili smo najboljem izboru zadnjih par dana, iako nije počelo obećavajuće.

Naime, večer je započela projekcijom pretencioznog i moralno docirajućeg filma Meso francuskog autora Edouarda Saliera. Sam opis u kojem se naglašava kako «Imperija sve otkriva, a ne vidi ništa. Njeni neprijatelji sve idealiziraju i ništa ne toleriraju» upućuje kako je redateljeva namjera bila prvenstveno provokativnost izričaja. 3D kompjutorskom animacijom na zgradama New Yorka oslikane su porno glumice. U napadu aviona prvi padaju Blizanci, tijela koja se ocrtavaju na pročeljima zgrada krvare, dok se niz aviona u osvetničkom bijesu nezaustavljivo zabija  u preostale zgrade koje u bljeskovima otkrivaju svoju organsku prirodu.  Uskoro se prostor oko Kipa Slobode pretvara u zgarište, samo da bi se par sekundi nakon toga izdigao u erektivnom naponu, stvarajući monumentalnu zgradu lagano obasjanu bljedunjavim svjetlom. U međuvremenu Salier nas je (primjereno) «počastio» i kratkim insertima ratnih sukoba koji završavaju prikazom razapetog Krista, nemilosrdno ostavljajući u filmu dojam pravedničkog božjeg gnjeva koji razara konkretnu  Sodomu i Gomoru. Posvemašnja očitost njegova prikaza kako je «Imperija» zla, lažna (zbog toga porno glumice kao nusprodukt), zaslijepljena u vlastitoj veličini i osuđena na autodestrukciju radi vlastite amoralnosti uspjela je samo iziritirati i navesti na osjećaj da je cijeli uradak veliki mokri san u kojem publika glumi onu stranu koja ostaje (pristojno rečeno) nezadovoljena. Šteta, pošto je prva scena osvojila pažnju prizorom vrućeg lezbijskog poljupca.

Srećom, to je bilo jedino zbilja naporno ostvarenje te večeri, a program se nastavio u ležernom, lagodnom i veselom tonu. Istina u nastavku ne manje krvavom, pošto nas film Kunić podučava kako ni nasmiješeni likovi edukativnih dječjih slikovnica nisu tako nevini kao što se čine. Ozarenih, medenih izraza lica, dječak i djevojčica uhvate zeku, raspore ga iz obijesti (raščetvoreni zeko pokazuje presjek organa kakvim nas slikovito educiraju i u lokalnim mesnicama) te u njemu pronađu demonoliko biće (idol) koje svojim magičnim moćima pretvara kukce u dragulje. Umilna dječica ponadaju se brzom bogatstvu ali za dodatne kukce trebaju im dodatna trupla pa kreću u pohod klanja ostalih domaćih životinja. Ali avaj, taman kad su poklali sve uokolo, nabavili larve kukaca i hranu za idola, kapriciozno magično biće se predomisli, nagomilani kukci ih pojedu a zeko uskrsne iz mrtvih i dalje (kao na početku slikovnice) nastavi slobodno trčati sa demonolikim stvorom u trbuhu. Dakle: djeco, nemojte biti pohlepni, sve se vraća sve se plaća i vrijeme liječi sve rane. Ovu poučnu i uvrnutu modernu pokretnu slikovnicu režirao je Run Wrake, a za pop- art izgled animacije crteža na papiru bili su zaduženi Martin Morris i Barnaby Hewlet.

I dok su ruski crtići na ovogodišnjem festivalu obojeni mračnim tonovima prikaza turobne socrealističke svakodnevice ili slatkastim tonovima bajkovitog i naivnog eskapizma, crtić Legenda o ledi Godive ili Legenda o hrabroj plemkinji, bjeloruske redateljice Irine Kodiukove varira na granici ta dva pristupa.  Animacija kolažem donosi verziju stare britanske legende o plemkinji koja je gola projahala Coventryem da izbavi građane od poreza. Zagasiti tonovi dočaravaju atmosferu srednjovjekovne bijede i beznađa a bizarni dijelovi radnje (gotovo monty phytonovski) poput anđela koji osljepljuju i svinja koje plešu, čine samo pozitivan odmak od klasičnog pripovjednog modela i cenzure «nepoćudnih» dijelova originalnih bajki. Također zgodna inverzija leži i u ambivalentnom kraju; pošto je narod riješen poreza (ne i poreza za konje, ako želimo biti sitničavi) ali samim tim je «egoizam udvoje» i «živjeli- su- sretno- do –kraja-života- kraj» zamijenjen žrtvovanjem za kolektiv. Možda djevama u bajkama nakon vjenčanja iz snova, preusmjeravanje interesa na opće ili više dobro ne pada tako teško, pogotovo ako su im muževi emotivni zlostavljači («on je voli na svoj način, na svoj sado-mazo način») koji ih tjeraju da se prošetaju gole kroz grad.

Nakon toga uslijedila je revija najrazličitijih kukaca u dokumentarno igranom 5-minutnom filmu Dok Darwin spava. Redatelj Paul Bush inspirirao se zbirkom insekata Waltera Linsenmaiera koja se nalazi u Prirodoslovnom muzeju u Luzernu. U filmu je piksilacijom animirano i uvršteno 3500 različitih kukaca što se i dalje čini malom brojkom nakon što je napomenuto kako danas na svijetu postoji oko 10 milijuna vrsta kukaca. Efektna glazbena podloga naglašava i prati izmjenu obličja kukaca izloženih na jednostavnoj podlozi.

Naslov filma Zaslađeno savršeno opisuje sam film ali ne samo zbog sadržaja već i zbog sjajno odrađene 2D animacije i crteža na papiru. Čopor antropomorfiziranih mačkica izležava se u šumi sve dok jedna ne odluta privučena mladim divljim psićem. Uskoro nailazi na kuću na rubu pustinje unutar koje veliki nilski konj priprema zamamne slastice. Mačkica ulazi kroz uski prolaz u kuću, tamo se gosti slasticama i zaljubljuje u nilskog konja te nakon niza kolača slijedi i karnalna naslada. Svaki pokret je mekano oslikan, gotovo osjećamo toplinu jarko obojene šume, putenost odlutale mačkice i mirise kolača koji donose okuse grijeha. Film autora Gaela Brisoua zaista je sladak, tim više što je to njegov prvi samostalni film.

Zatim je uslijedio kratki izlet u eksperimentalna područja. Za razliku od džungle u prethodnom filmu, u eksperimentu nazvanom Tower Bawheruvučeni smo u hladnu džunglu ravnomjernih izmjena oblika, linija i boja. Kanadski autor Theodore Ushev odao je počast ruskoj konstruktivističkoj umjetnosti prelijevajućom, energičnom animacijom.

Nakon vizualnog eksperimenta usmjerenog odabranima uslijedio je film Dama bez pratnje, koji komunicira sa najširim rasponom publike. John Shuttleworth pjeva susjedi Joani pjesmu o neuzvraćenoj ljubavi tj. o dami bez pratnje koju je samo jednom sreo na nekoj konferenciji.  Simpatičan glazbeni spot zrači ležernošću a djelo je iskusnog britanskog animatora Kevina Baldwina, koji je u zadnje vrijeme najpoznatiji po suradnji sa svjetski poznatim animatorom Bobom Godfreyom na čiji opus podsjeća i ovaj uradak.

Apsolutna zvijezda večeri i dobitnik Oscara, film Ryan, redatelja Chrisa Landretha potpuno je opravdao visoka očekivanja. Film se temelji na životnoj priči o Ryanu Larkinu, kanadskom animatoru koji je prije tridesetak godina napravio neke od najutjecajnijih animiranih filmova svih vremena. Fascinantnom 3D animacijom film je uobličen u formi intervjua redatelja sa samim Larkinom i ljudima sa kojima je bio blizak; Felicity, njegovom bivšom dugogodišnjom djevojkom i Derekom, suradnikom i izvršnim producentom. 1968. Larkin je napravio animirani film Walking i njime nadahnuo cijeli naraštaj animatora, više puta njegovi radovi bili su nominirani za Oscara ali ga ipak nikad nije dobio. Nekoć veliki umjetnik prikazan je kao ruina, nedostaje mu gotovo cijelo lice koje su uništili droga i alkohol. Sam redatelj portretira sebe kao osobu podložnu tipičnim umjetničkim «boljkama» i pribojava se da će završiti kao Ryan, da će prijeteće linije ludila ili bijesa koje zasad miruju oživjeti i dokrajčiti ga. Ryanovi rani radovi u kojima ispituje kretanje tijela, vizualno ali prvenstveno ugođajem podsjećaju na crnohumornu poetiku djela Roberta Crumba, pionira underground stripa u Americi. Larkin unatoč svim uspjesima u prošlosti nije uspio prevladati alkoholizam i završio je kao prosjak na cesti. Originalno i dirljivo ostvarenje koje progovara o velikoj umjetničkoj viziji ali i o velikom strahu od ostvarivanja iste, zasigurno je jedan od najvećih favorita festivala.

Posljednja očicamlade finske redateljice i animatorice Laure Neuvonen, simpatična je doskočica o djevojci koja opsesivno-kompulzivno plete a izvedena je u 3D animaciji.

Iz Poljske je uslijedila pomalo dosadna metafora o katoličkom iskupljenju i zadnjoj pomasti. Redatelj Marek Skrobecki u filmu Ichthys prikazao je  starog čovjeka koji u pustom dvorcu na otoku naručuje ribu od konobara (ujedno i svećenika) te umire u čekanju. Elegantna lutkarska animacija popravlja dojam i čini monotono sporu tranziciju umirućeg starca lakše podnošljivom za gledanje.

Gospodin Wurfel prvi je samostalni film švicarskog animatora Rafaela Sommerhaldera. Spomenuti gospodin ne može donositi odluke nabrzinu pa se njima bavi suludo dugo vremena. Sve dok se ne nađe u situaciji da mora odlučiti na koju stranu će se maknuti prije nego što mu klavir padne na glavu. Jednostavan, koncizno ispričan ali nažalost, lako pada u zaborav. Nema veze, prvi wurfeli se ionako bacaju u vodu.

«Film u slavu samoće» Pokrajnja soba, poznatog američkog bračnog para Paula i Sandre Fierlinger vrlo lako zapada u patetiziranje i ponavljanje praznih šablona iz priručnika za samopomoć. Pet stvarnih osoba opisuje kako se nose sa usamljenošću iznoseći svoje životne priče i iskustva. Vješto odrađene i oku ugodne animacije, film sve do samog kraja (do priče sa poznatim redateljem Milošom Formanom i njegovim psom koji se utopio u jezeru) ne posjeduje onu vrstu filmske čarolije koja nagoni gledatelja da empatizira sa protagonistima. Što je još poraznije ako uzmemo u obzir da je Pokrajnja soba dokumentarnog karaktera i da su stvarne osobe u pitanju.

 

 

 

Još iz rubrike