Čovjek je čovjeku čovjek
Utorak je s dva naslova kratkog metra objedinio temu međureligijske, ili preciznije međunacionalne netrepeljivosti. Ukoliko spomenemo i mržnju nećemo pogriješiti. Prvi je na rasporedu bio sjevernoirsko – američka koprodukcija Sve u ovoj zemlji mora... Garyja McKendryja, a nešto kasnije na program je došao i bosanskohercegovački Ram za sliku moje domovine Elmira Jukića. Jukić je za svoj film jednako kao i McKendry potpisao i scenarij i režiju, no na koncu u uvelike manje uspjeloj mjeri. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

Sve u ovoj zemlji mora... Garyja McKendryja
Možda je razlog u razlici uspjelosti ta dva tematski vrlo bliska filma izvorište iz kojeg su potekli. Jukićev film je direktna ekranizacija stvarnog događaja u vrlo bliskoj prošlosti, dok je McKendry za nastajanje scenarija uzeo istoimeni književni predložak Columa McCanna. Nećemo ulaziti u procjenu opravdanosti one stare i izlazane 'Život piše najbolje romane', no upravo je taj život nametnuo iščitavanje filma Ram za sliku moje domovine kao golu stvarnost. Pokolj u bošnjačkom selu doslovce je prenjet na filmsko platno, ali Jukić nije uspio objasniti motivaciju i pozadinu svih svojih protagonista (onu srpskog ratnog zločinca posebice). Njihove su pozicije jednostavno određene i očigledno se računalo na gledateljsko podrazumijevanje okvira iz kojih su formirane. Hladno gledano za film je to nedostatak, naša je pak stvar što o svemu tome znamo i previše.
Sve u ovoj zemlji mora velikom je većinom svog trajanja situiran u jednu olujnu noć kad britanski vojnici pomažu irskom farmeru da spasi svog utapljajućeg konja. Vojnik koji je prvi uskočio u bujicu kasnije shvaća kako je dvije godine ranije kao dio ophodnje bio sudionik automobilske nesreće u kojoj je farmer izgubio suprugu i sina. Emocija netrepeljivosti irskog filma u odnosu na bosanskohercegovački izgleda poput duboko urezane provalije pored tek nastalog procijepa. Lik farmerove zahvalne kćerke tomu je uzrok. Podvojena između ljubavi prema ocu i osjećaja dužnosti (ali i djevojačke zagledanosti u odvažnog vojnika) ona čini neutralnu točku oko koje se film razvija. Sve joj je jasno i ni sama ne zna koga, i da li uopće, osuđivati za ozračje u njenoj Sjevernoj Irskoj. Također, kadrovi spašavanja konja s početka gotovo su u cijelosti fokusirani na životinju. Kadriranje podivljalih očiju i uzaludno zategnutih mišića smrtno uplašenog konja odražavaju kronično stanje svijesti svih njegovih kasnijih spasitelja.