Deseti film
Deseti film nije deseti po redu Mirkovićev film. Ali Karaula za Grlića jest. Deseti film je film o Karauli. Kako je nastajala, tko je sve u njen mozaik umetao kamenčiće i ono najvažnije: kako ih je umetao. Na premijernoj projekciji autor Igor Mirković zanijekao je toliko doslovnu povezanost naslova s tematikom kojom se bavi. Poanta njegovog obraćanja novinarima bila je naglasiti rascijep koji se stvara na setu igranog filma. Počinje se sa snimanjem jednog filma, a na kraju ispadne neki sasvim deseti. Bilo kako bilo minuciozno iščitavanje Mirkovićevih refleksija o imenovanju svog posljednjeg dokumentarnog projekta i nije toliko važno. Ono što je važno jest njegov – film.
Deseti film je posve odgovarajući dodatak DVD izdanju Karaule. Jednom kad se ono ostvari, naravno. U ovom trenutku Mirkovićev će film poslužiti u dvije svrhe. Prva je ona bitnija Grliću, a to je stvaranje dodatne novinarske pratnje njegovom trenutno dobro kotirajućem uradku. Uostalom, već za prvog vikenda prikazivanja publikometar se zaustavio na brojci od 10.064 gledatelja (točno 273 gledatelja manje nego ovogodišnji rekorder otvaranja, Što je muškarac bez brkova, a to je lijep pokazatelj Karauline perspektive). Dodatna medijska prisutnost osigurat će dodatne gledatelje, nema sumnje. Druga, i za Mirkovića važnija svrha Desetog filma jest dokaz njegove sposobnosti kao dokumentarista. Sretno dijete prikupilo je pozamašan broj fanova i dobrih kritika, a usporedo je najavilo revoluciju percepcije dokumentaraca podjednako u Hrvatskoj koliko i u svijetu. Kada se činjenice stave u perspektivu jasno je da se sa Mirkovićevim Novim, novim vremenom (ovdje treba potpisati i koredatelja Grlića) i Sretnim djetetom Hrvatskoj desila inače rijetko svojstvena aktualnost unutar silnica svjetskih trendova. Ti su filmovi privukli u kina lijep broj do tada za domaći film razmjerno nezainteresiranu publiku, a jednaki se fenomen i u vanhrvatskom prostoru događao gotovo istodobno (Mooreov Ludi za oružjem 2002. godine primjerice). Cjelovečernji dokumentarni filmovi postali su hit kino dvorana gotovo preko noći. No, ta naglo stvorena situacija sa sobom je povukla i neke nove kritike i negodovanja.
Iskorakom novih dokumentaraca u domenu sve većeg popularizma i samim time veće financijske isplativosti pojavila se i negativna reakcija podjednako dijela kritike koliko i gledateljstva. Sretnom djetetu tako je prigovarana neprofesionalnost, mediokritetstvo i profitom određena jednosmjernost. Istodobno se zanemarivala jasna ograda samog autora već sa samog početka filma: Sretno dijete je u jednakoj mjeri autobiografski film koliko i pokušaj oživljavanja jednog vremena i jednog prostora. Simpatičnost autobiografa bitna je stavka svake autobiografije – Mirković je do sada to sasvim sigurno shvatio pa se tako u filmu Deseti film okrenuo kronici (nastanka Karaule) i biografiji autorskog procesa (Grlićevog jasno). Prijateljstvo i višegodišnja suradnja Grlića i Mirkovića potonjem je dala mogućnost da drži kameru upaljenom na mjestima i u trenucima kada bi se to najmanje očekivalo. Grlićevo negodovanje zbog Gojanovićevih problema s kilažom; Diklićev suveren, autoritativan ton koji rijetko podnosi upliv u njegovu osobnu viziju uloge koju igra; frustrirano poludivljanje Sergeja Trifunovića (je li on ikada imao psa u stvarnom životu?) – sve su to mali dragulji Mirkovićevog filma.
Ustvrditi kako je Deseti film neuobičajen 'film o filmu' bilo bi u najmanju ruku nepravedno prema samom Mirkoviću. Ipak, činjenica jest da je ovdje riječ o 'filmu o filmu'. Igor Mirković snimio je vrlo dobar dokumentarac kojem će se zasigurno površno prigovoriti njegov namjenski karakter. Istina, u bijelome svijetu (Hollywoodu dakle) koji nas je s vremenom otupio 'filmovima o filmovima' postoje nepregledne količine sličnih naslova no, kako Mirković sam kaže, koliko je Hollywood daleko od naše stvarnosti toliko je i njegov film dalek od tamošnjih inačica iz iste kategorije. Koliko ti trabanti imaju naglasak na marketinškim nuspojavama prikazivanja, toliko Deseti film ima naglasak na autentičnosti snimljenog. Da nije tako u Deseti film ne bi bile uvrštene spomenute kompromitirajuće scene, ali ni još jedna: Grlićevo izderavanje na sve koji su se u određenom trenutku našli – preblizu. I na Mirkovića s njegovom sveprisutnom kamerom također. Takvo što se u uobičajenom reklamirajućem 'filmu o filmu' jednostavno ne može vidjeti, no zato o tom dijelu produkcije niti pišemo niti previše razmišljamo. Mirkovićev Deseti film nas je ponukao na suprotan pristup i to već dovoljno govori.