Preskoči na sadržaj
Vijesti

Dobro jutro 3. ZagrebDoxu

Hrvoje Pukšec ZagrebDox 2007(3x)

Sinoć je u ispunjenoj dvorani SC-a otvoren 3. po redu ZagrebDox. Alfa i omega festivala, Nenad Puhovski otvorenje je koncipirao oko činjenica vezanih uz njegovu producentsku kuću Factum koja slavi deset godina postojanja. Toliko poznati Adagio for strings Samuela Barbera u pozadini, na platnu crno bijele fotografije iz Factumovih filmova i himničan govor u mikrofon… Izgledalo je kao na pogrebnoj povorci, no na kraju se ispostavilo kao posve primjeren uvod u film našeg doajena Ante Babaje.

 

 

Ante Babaja vjerojatno je snimio svoj posljednji film. Dobro jutro je gotovo sat i pol dugi dokumentarac o njemu samome, o njegovoj svakodnevici iz staračkog doma i kafića hotela Dubrovnik. Onemoćale ruke koje, baš poput cijeloga njegovog tijela traže redovitu pomoć fizioterapeuta, u ruke uzimaju minijaturnu kameru iz porodice digitalnih jednopapkara i simbolično započinju gotovo dnevnički opsesivnu filmsku Odiseju po dobro utabanim stazama. I što se na kraju pronalazi? Uistinu mnogo toga. Između ostalog daje nam pojašnjenje točno određene fascinacije jednog svjetski poznatijeg filmaša, sada pokojnog Poljaka Kieslowskog. Njegovom trikolornom trilogijom uporno puževim korakom šeta jedna onemoćala starica i taj isti kadar, samo razrađen, gledamo cijeli film. Kieslowski je tu svoju staricu objasnio u nizu intervjua, a Babaja nam ne objašnjava ništa jer ni ne treba. Sve je prikazano, sve je jasno.

 

Iako bi se prema uvodu ovog teksta, i uopće njegovoj početnoj intonaciji, moglo pomisliti kako se na u karijeri često morbidnog Babaju ide morbidnošću, to ni izbliza nije istina. Dobro jutro i samo u sebi ima aromu groteske stvorene na osnovi dva voajerizma: gledateljsko buljenje u redateljev život koji se u sitnicama svodi na iščekivanje fatalnog kraja i voajerizam samog redatelja koji malom kamerom prati sve što se događa oko njega, odnosno njemu samome. Pozdrav 'dobro jutro' u kontekstu staračkog doma nema samo značenje pozdrava ili čina buđenja. 'Dobro jutro' iz staračkog doma u stvari označava suptilno nesuptilnu vizitu, inspekciju; ako hoćete prozivku. Babaja je toga svjestan, on je pomiren s činjenicama i na njih i računa; mirno nam ih servira. Danas, u svijetu u kojem se sve dobro vezuje uz kasnu adolescenciju i rano mladenaštvo zabiti nam prst u oko lijepom količinom neatraktivne zbilje koja nas očekuje je puno manje no što uistinu  zaslužujemo. Dobro je što se sve skupa dogodilo upravo premijernog dana festivala, kad smo svi na broju.

 

Svejedno, Dobro jutro pati od određenih nedostataka. Film se trebao puno ranije završiti. U nekoliko navrata se činilo kako i završava, no posljednjih dvadesetak minuta tumarali smo od kraja do kraja. Kraća forma (jednosatna ili 45-minutna) bi imala veću snagu poentiranja, bila bi nerazgažena, nerazvodnjena. Također, korištenje filmskih autocitata dodatno je opteretilo ionako vrlo problematičnu tehničku komponentu filma. No prisjećanje na motive koje je snimao u primjerice Mirisima, zlatu i tamjanu, ili u Staricama nužni su jer nam daju uvid u točnost preklapanja njegove nekadašnje vizije starosti i današnje vlastite stvarnosti? Postajemo li uistinu ono čega se bojimo, što nas proganja…?

 

Dobro jutro je i film montaže. Od hrpe snimljenog materijala probrano je istina previše toga, ali probrano je vrlo dobro. Tko potpisuje montažu? U srijedu o tome – ne zato što se ta činjenica ne zna, već stoga što ZafrebDox službeni katalog dobiva tek tada. Katalozima se boja suši prije, ne za vrijeme festivala…  

 

Još iz rubrike