Dokumentarci na ZFF....
ŠUTKA, PITAJTE ME, HIV SAM POZITIVAN, MECI U KVARTU

ŠUTKA Aleksandar Manić
ŠUTKA-KNJIGA REKORDA<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Teško je pisati o filmovima koji se dotiču romske tematike a pritom ne spomenuti ime Emira Kusturice. U ovom slučaju to je još teže pošto je mladi redatelj Aleksandar Manić radeći svoj diplomski rad o Kusturici ( za vrijeme njegova rada na filmu « Undreground « ) od njegovog asistenta prvi put čuo priče o Šutki. Nakon toga otputovao je u Šutku i počeo snimati dokumentarac bez scenarija oboružan imaginacijom i inspirativnim sudbinama tamošnjih stanovnika. Sniman bez završenog scenarija, film počiva na improvizaciji a cjelokupna priča zaokružena je i napisana naknadno, u montaži. Zato na određenoj razini i dobivamo dojam « namještenosti « dokumentarne igre koja graniči sa fikcijom. Slična stvar odvija se i sa glavnim komentatorom zbivanja u gradiću, glumi ga Doktor Kolja, stvarni lik, poznat iz filma « Crna mačka beli mačor «. On se pojavljuje u ulozi najavljivača na platnu ali prave komentare i glas u off-u pisao je za vrijeme montiranja sam Manić. Premijerno je prikazan na Rotterdamskom festivalu a zatim na pet međunarodnih filmskih festivala.
Uvodni statični crno-bijeli kadar olupine auta automatski podsjeća na nagrađeni dokumentarac Borisa Mitića « Lijepa Dijana «, film o Romima koji žive u napuštenim autima. Odmah nakon toga perspektiva se mijenja i počinju se « stapati boje, mirisi i zvuci « romskog naselja.
Šutka je neslužbeni glavni grad Roma, smješten u predgrađu Skoplja, ne može se naći na zemljopisnim kartama, « šutka je deminutiv od njemačke riječi schut koja znači otpad, smeće, što bi značilo da stanovnici Šutke žive na malom smetlištu « - ističe redatelj. Moto stanovnika Šutke nije učestvovati već pobijediti, time je jasno objašnjen naziv filma pošto se većina stanovnika ( muškaraca, žene u cijelom filmu ne daju izjave i ne igraju nikakvu važniju ulogu ) natječe u različitim poljima, bilo u posjedovanju najočuvanije turske glazbe na kazetama, zbirke odijela, borbama gusaka ili najučinkovitijim istjerivanjima zloduha.
Redateljev duhovit i zaigran pristup ubacuje nas u gotovo nadrealnu atmosferu pokrenutog vrtuljka romskih vjerovanja, praznovjerja, specifičnosti. U toj najvećoj romskoj zajednici zastupljene su sve religije (u filmu spomenute adventinska, katolička, pravoslavna, islamska) a odmah na početku suočeni smo sa zgodnim konceptualnim detaljom: derviš koji progovara o dihotomiji duše i tijela, o materijalnom i dematerijalizaciji stvarnosti, ostavlja svoj telefonski broj na koji ga možete nazvati ( 65 18 25 ) ako vas zanima njegov uvid u religijska pi<?xml:namespace prefix = st1 ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:smarttags" />tanja. Za svaki slučaj. Naravno većini roma njegova vjerske propovijedi nisu dovoljne da ih oslobode od konstantnog straha od nadnaravnih sila, pri čemu su najučestaliji demoni điniji ( genies ), zlodusi iz vatre ( preuzeti iz islamskih mitova ). Oni obitavaju u prašini i nečistoći, ulaze u ljudski krvotok i dušu a može ih se, uz stručno vodstvo derviša kvalificiranih za egzorcizam izgnati ( gle čuda! ) običnom vodom ( opis zloduha : « imaju glavu svinje, oči su im velike i crvene kao žar, mogu biti veliki kao planine a noge su im jako, jako tanke i imaju dugačke nokte ). Druga cijenjena pošast sotonine vojske ( za razliku od zloduha čiji opis opasno podsjeća na Dalijeva psihodelična snoviđenja,ova čudovišta izgledaju vrlo normalno, kao brkati i bradati muškarci ) podložna prilično jednostavnom egzorcimu, nagađate ,( a tko drugi ) naša je omiljena slavenska, raznim eksploatacijama izložena legenda- vampir. Ujak Suljo iskusan je lovac na vampire koji bi posramio i samu Buffy, kada bi ga radi njegove političke nekorektnosti u promoviranju pušenja u borbi protiv vampira ( cigareta mu je spasila život, sreo se sa vampirom ali ovaj se uplašio vatre. I još kažu da pušenje šteti zdravlju- konstatira Suljo ), zaposlili u nekoj američkoj teen seriji. Najveći intelektualac u Šutki je ujak Muzo, o njemu čujemo ( naratorov komentar ) da već 20 godina piše rječnik dok mu obitelj gladuje. Time postaje gotovo književni konstrukt, sličan Ganeshu, glavnom liku romana « Mistični maser « indijskog nobelovca V.S.Naipaula.
Svaka od tih priča minijatura je osjećajnosti i suptilnosti pretočene ne platno autorovim maštovitim snimkama. Većina stanovnika živi od socijalne pomoći, izbjeglice su naselile kuće od kartona ali za « vjenčanje i obrezivanje uvijek se nešto malo nađe «. Redatelj možda previše inzistira na odmaku od dosad klasično-predvidljivog marginalizirajućeg portretiranja romske zajednice. Oni se tako u jednom trenutku pretvaraju u metafore samog naziva filma, autor nastoji stvoriti sliku bezbrižne i malim radostima ispunjene sredine, on se previše trudi pokazati ih kao pobjednike u njegovoj knjizi rekorda. Sve je bajkovito, čak i vrlo zanimljivi dijelovi kad se pojave dva homoseksualca djeluju nerealno, utopijski pošto bi konkretno pokazivanje netrpeljivosti i predasuda razbilo bajkovitu strukturu koju gradi i vješto nas u nju uvlači. Originalne bajke, prije svođenja na prihvatljivije adaptacije namijenjene dječjem uzrastu, imale su svoje krvave izlete, pa tako i ovdje nailazimo na ozbiljnije teme koje su gurnute u stranu. Priča o dečku koji se bavio boksom, odustao, počeo se drogirati i na kraju pao sa krova i poginuo, popraćena je eskapističko-metafizičkim komentarom kako u Šutki smrt ne priznaju već vjeruju da duša nastavlja život u drugom obličju ( jedan od stanovnika vjeruje da duša ostaje u neposječenim granama drveća pa je zbog toga posjekao sva stabla u okolini kako se ne bi iznova rodio u Šutki ). Dotakao se i prostitucije u jednoj jedinoj sceni ali nije se na to vraćao ( ipak u ovom filmu nema žena ), također je polovičan ostao i art pokušaj slow-motiona scene sa guskama koji bi eventualno mogao funkcionirati u smislu ironizacije američkog mainstreama. Za one osjetljivije bitno je napomenuti da u filmu postoji eksplicitna scena klanja goveda, isto tako i obrezivanja ( potonje će sigurno više zasmetati mušku populaciju ). Razigranost jednom nama egzotičnog svemira prednost je ovog dokumentarca. Ako je vjerovati kraju, romi žive jedan materijalnim objektima neopterećen život i možda zaista na trenutak i pod utjecajem filmske čarolije možemo vjerovati da se svaki od stanovnika Šutke želi dematerijalizirati, poletjeti, otići na zapad gdje ga čeka ogromno bogatstvo ali ipak ostaje iz sentimentalnih razloga. Ne napuštaju Šutku jer samo tamo zadržavaju pravo da postanu « šampioni «.
Kao što uostalom možemo vjerovati da romima ne treba država jer «imaju cijelu planetu «. Kao što možemo vjerovati i u bajke.

PITAJTE ME, HIV SAM POZITIVAN
Teboho Edkins
PITAJTE ME, HIV SAM POZITIVAN
Nakon odgledanog filma Šutka- knjiga rekorda, mladi redatelj ovog afričkog dokumentarca, Teboho Edkins kojem je ovo debitantski film, upozorio je publiku da njegov film nije nimalo vedar kao prethodni te da se pripreme na osjećaj nelagode. Suludo je očekivati da film o trojici virusom HIV-a zaraženih prijatelja bude ugodno i lepršavo iskustvo. U krajnjoj liniji prije se pripremate na nešto mučno i tužno koliko god pakiranje bilo uljepšano. Međutim ovaj film nije proizveo ništa od navedenog pošto jednostavno nema nikakav emotivni naboj. Thabo, Thabisoa i Moalosia putuju planinama Lesota kako bi prikazujući edukativne dokumentarce o HIV-u podigli razinu svijesti neinformiranih i dalekih zajednica. Hvale vrijedna nastojanja i apsolutna podrška u stvaranju promotivnog materijala u edukacijske svrhe. I ovaj film mogao bi funkcionirati isključivo u tom izdvojenom segmentu. Naime o likovima tokom filma osim da su zaraženi, da su nakon razbolijevanja zarazili iz neznanja još par žena i da sad pomažu humanitarnu pozitivnu akciju, ne saznajemo gotovo ništa. A osim par nasumično nabačenih teorija o tome kako je « bijeli čovjek kriv za širenje zaraze « i kako su « američki znanstvenici proizveli virus kako bi mogli monopolizirati tržište kondoma « ne postoji nikakva bitna naznaka političkog ili socijalnog angažmana. Što isto nije nužno prikazati ali ovako ostajemo u limbu između emotivnosti i angažiranosti. Bitna tema koja pruža pristup iz raznih perspektiva pa je šteta što se redatelj Teboho Edkins nije uspio jasno opredijeliti.

MECI U KVARTU
Terrence Fisher i Daniel Howard
Za razliku od gore spomenutog afričkog redatelja dva američka srednjoškolca zauzela su vrlo jasan stav. I dok je glavni problem Afrike nejenjavajuća epidemija AIDS-a, tinejdžeri u Americi bave se problemom oružja. Nažalost nisu mogli doći na promociju filma pošto im ravnatelj (navodno) nije odobrio jednotjedni izostanak sa nastave.
Terrence Fisher i Daniel Howard snimili su 20-minutni film MECI U KVARTU
Film je nagrađen posebnom nagradom žirija na Sundanceu gdje je premijerno prikazan.
Brooklinski kvart Bed-Stuy opasno je mjesto za odrastanje. Ako ste gledajući gomilu američkih filmova pomislili kako se neprestano vraćaju na istrošene stereotipizacije o navijačicama i sportašima u kojima bi « dečki iz kvarta « bili prikazani sa zlatnim lancima, kao neuki dileri droge i oružja bez ambicija, zaglavljeni u getu, ovaj film podsjeća da stereotipi imaju duboke korijene u autentičnosti okoline. Terrence Fisher počeo je snimati ovaj dokumentarac kao brucoš nakon što je svjedočio ranjavanju par svojih prijatelja. Nekoliko tjedana nakon početka snimanja njegov najbolji prijatelj Timothy Stansbury poginuo je, greškom ga je ustrijelio policajac. Nakon toga slijede demonstracije pošto je policajac ipak nakon suđenja pušten na slobodu te ogorčeno traženje pomoći ili rješenja. U Bed-Stuy-u većina klinaca posjeduje oružje, neki zbog zaštite a neki zato što se uz pištolj osjećaju « veće od života «. Potresno svjedočanstvo i prije svega molba za pomoć.