Preskoči na sadržaj
Vijesti

DOKUMENTARNA OAZA U MARIBORU

Miron Sršen

Izvijestio: Silvio Mirošničenko<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

 

Filmski festival DokMa odigravao se po prvi puta u Mariboru od 2. do 6. studenog u alternativnom prostoru Pekarne. Direktor festivala Borut Wenzel, koordinatorica festivala Saša Goropevšek i ostala ekipa iz organizacije napravili su festival kakav je nedostajao ne samo Sloveniji već i zemljama u regiji.

 

OUTSIDER.jpg
izvrstan Košakov ''Outsaider'' pamti hrvatska publika

 

Ja sam ovdje da gradim a ne da rušim!

Luciano Pavarotti (nonšalantna reakcija na knjigu ''The King and I'' u kojoj ga njegov bliski suradnik Herbert Breslin blati kao osobu)

 

Uvriježeno je mišljenje kako naši zapadni susjedi Slovenci nemaju što ponuditi na filmskom terenu osim Ljubljanskog festivala i ponekog filma koji se svake pete godine stidljivo pojavi u našim kinima (Košakov ''Outsaider''). No, svaki upućeniji filmofil zna da su geografski omanji Slovenci koji u šali znaju priznati da svoju državu mogu prijeći autom na ''rezervi'', ostvarili nekoliko zapaženih uspjeha na Cannskom (Jan Cvitković ''Kruh u mlijeku''). Njihova organizacija oko promidžbe svojih filmova u svijetu funkcionira gotovo savršeno. Ne smijemo zaboravit kako je producentica Dunja Klemenec bila koproducent Oskarom nagrađene ''Ničije zemlje'' Danisa Tanovića. Poznata je nevjerica jednog slovenskog producenta kad je doznao da Hrvatska nema ured za promidžbu svog filma u svijetu: Pa to vam je samo soba tri sa tri, jedna osoba koja zna nekoliko stranih jezika, polovni kompjuter i jedan fikus. Od ove godine Slovenija je bogatija za još jednu značajnu filmsku manifestaciju koja se zove festival dokumentarnog filma DokMa u Mariboru a inicirali su je tko drugi nego buntovni studenti alternativnih svjetonazora: Pekarna Magdalenske Mreže (Maribor), PIFF, Društvo za preoblikovanje družbene komunikacije (Ljubljana) i Društvo za razvoj filmske kulture (Maribor). Festival se odvijao od 2. do 6. studenog u alternativnom prostoru Pekarne koja je opsluživala bivšu vojsku, čiji su zidovi danas išarani grafitima a prostor šarmantno uređen u ''vagabundskom'' stilu (nešto kao ''Močvara''). Iako se festival održava po prvi puta, fascinantna je njegova kvaliteta na svim segmentima: izvrstan odabir filmova, kvaliteta projekcije, predstavljanje autora i filmske radionice, ponoćni party, smještaj gostiju, izuzetno ljubazne djevojke i mladići iz organizacije, opuštena atmosfera bez imalo prenemaganja. Prvi dan festivala započinje predstavljanjem dvaju članova upravnog odbora austrijskog festivala Diagonale: Georga Tillnera i Birgit Flosa. U nastavku gledamo odličan ''Uber die Grenze-Funf Ansichten von Nacbarn'' (''Na granici-Pet pogleda na susjede''). Ovaj austrijski omnibus od 5 kratkih dokumentaraca režirali su 5 redatelja iz različitih država: Pawel Lozinski (Poljska), Jan Gogola (Češka), Peter Kerekes (Slovačka), Robert Lakatos (Madžarska) i naša Biljana Čakić-Veselić (Slovenija), trenutno na privremenom radu u Ljubljani. Njena priča ''Koreografija na moru'' (montaža: Uja Ergolič) tematizira ribarski život uz morsku granicu sa Italijom i Hrvatskom iz perspektive slovenskih ribara. Autorica vrlo dobro hvata atmosferu ribarskog života, ne ulazeći previše u problematiku političkih trvljenja sa Hrvatskom kao i odnose između Slovenije i Italije. Njen dokumentarac nadovezuje se na ostala 4 na način da skupno govore o identitetu u Europi, starom i novom, razlikama u kulturi, mentalitetu i brzini razvoja. O ozbiljnosti ovog omnibus projekta govori činjenica kako je sniman na 35mm vrpci, traje 90 minuta i smatra se najskupljom dokumentarnom produkcijom u Europi (''imala sam veći budžet nego za igrani film'' kaže Biljana). Temu filma nametnuo je producent (nije znao za hrvatsko-slovenski problem, želio je veliki festivalski film) tražeći da se radnja odigrava na moru, što je za vinkovačku redateljicu bio priličan problem jer ''slovensko more nije previše atraktivno a granice su vizualno nezanimljive jer se ne vide''. Autorica je zadovoljna učinjenim i misli da je to jedan od najljepših filmova koje je napravila. Ničim se ne može ispričati, pomalo je simboličan, nije kao književno djelo koje ima čvrstu priču.

Drugog dana festivala prikazan je hrvatski dokumentarac ''Sve o Evi'' Silvestra Kolbasa, koji je uz ''Peščenopolis'' Zrinke-Matijević-Veličan, ''Dečka kojem se žurilo'' Biljane Čakić-Veselić i ''Čuvara tegljača'' - filma moje malenkosti, bio predstavnik Hrvatske. Svi filmovi proizvedeni su u produkciji Factuma i naišli su na dobar odaziv publike. Nadamo se da znate sve o njima pa vas nećemo dodatno zamarati. U usporedbi sa bosanskom i srpskom produkcijom, možemo biti itekako zadovoljni kako brojem zastupljenih filmova tako i njihovom kvalitetom koja zanimljivošću nimalo ne zaostaje za produkcijom ostalih zemalja. Najzanimljiviji naslov festivala jest 90-minutni danski kandidat za Oskara ''The Five Obstructions'' (''Pet prepreka'') u režiji Jorgen Letha i Lars von Triera. U tom pseudodokumentarcu snimanom na 35mm vrpci Lars Von Trier zajedno sa svojim učiteljem Jorgenom Lethom, veteranom danskog dokumentarca, ruši sve konvencije dokumentarizma. Sve je počelo godine 2000. kada je von Trier  (u pauzama snimanja ''Dogvilla'' i ''Manderlay'') pozvao svog učitelja i mentora Letha (pjesnik, redatelj, producent, sportski komentator) kako bi mu zadao pet prepreka koje mora prijeći u ponovnom snimanju remakea svog ''Savršenog čovjeka'' (1967.) koji je snimljen na 35mm u trajanju od 13 minuta a prikazan je odmah nakon ''The Five Obstructions''. Film je jednostavna priča o svakodnevnom življenju i rutinama kao što su brijanje, objed, presvlačenje, rezanje noktiju, plesanje a sve zbog želje da se postane savršen u druženju sa savršenom ženom. Prepreke se odnose kako na tehnička ograničenja remakea tako i na ona sadržajne prirode kao što su nagli dramaturški zaokreti, prekrajanje priče, gotovo nemogući zahtjevi kojima se pokušava razbiti Lethov perfekcionizam. Prvi remake mora biti snimljen na kubanskim lokacijama, drugi na ''najbjednijem mjestu na svijetu'', pa se Leth zaputi u četvrt crvenih svjetiljki u Bombay dok u nastavku mora napraviti animiranu verziju, forma koju oboje preziru. Jasno je da otkvačeni Lars sa velikim guštom smišlja načine kako da što više namuči Letha (feministice će napokon  doći na svoje jer Danac je nakon iživljavanja nad Bjork i Nicole Kidman, prešao na mučenje ružnijeg spola). Međutim, stari majstor je žilav i sve snalažljiviji tako da Von Trier na samom kraju ''izvisi'' uslijed učiteljevih briljantnih rješenja. Ne zovu ga uzalud članovi Dogme 95 - Thomas Winterberg i Sussane Bir, ''Papom'' koji se u zadnje vrijeme povukao na Haiti.

Na festivalu je prikazan i kontroverzan 270-minutni dokumentarac autorskog dvojca Eyala Sivana (Palestinac) i Michaela i Khleifija (Izraelac)  ''Cesta 181, fragmenti putovanja po Palestini i Izraelu''. rađen u francusko-njemačko-belgijsko-britanskoj produkciji. Još jedan film koji tematizira sukob Palestinaca i Izraelaca na način besmislenog prolijevanja krvi a obje sukobljene strane prikazuju se u nimalo blistavom svjetlu. Koliko se sjećam, film je u Parizu izazvao pravu pomutnju  kada se trebao prikazati na festivalu Cinema du reel 2003. Na ulazu u kino dvoranu kulturnog centra George Pompidou, stajali su specijalni redari koji su vas temeljito pretresli uplašeni zbog mogućnosti terorističke akcije kao reakcije na stav filma kako je granica zasnovana na rezoluciji 181 iz 1947. između Palestine i Izraela umjetni konstrukt (gomile novinskih članaka sa prijetnjama s obaju strana, potvrđivali su ozbiljnost nezadovoljnika). Film je u Francuskoj cenzuriran zbog antisemitizma, iako su neki tvrdili da je pravi razlog njegov navodni ''anticionizam''. Ovo je još jedna od prednosti DokMa festivala na kojem se niti u naznakama nije osjećala bilo kakva napetost ili negativna strujanja dok su na ulicama Mariborčani sa simpatijama gledali na došljake.

Nakon danskih ''Pet prepreka'' i hrvatskog ''Dečka kojem se žurilo'' najviše zanimanja pobudio je nizozemski dokumentarac ''Posljednja jugoslavenska jedanaestorica'' Vuka Janjića, srpskog redatelja na privremenom radu u Amsterdamu. Film prati raspad posljednje jugoslavenske nogometne reprezentacije, životne sudbine i razmišljanja nogometaša koji su se uslijed raspada države i rata našli ne samo na suprotnim stranama nogometnog terena nego i drugačijih pogleda na svoje nekadašnje mjesto u ''reprezentaciji''. Tako pratimo domoljubne izjave Zvone Bobana koji tvrdi da reprezentaciju nikada nije doživljavao kao ''svoju'', a tek s osamostaljenjem Hrvatske osjećao je da igra za zemlju koju ''voli više od samog sebe''. Priznaje da su bili vrlo jaka ''jedanaestorica'' i da mu nedostaje prijateljstvo s crnogorskim nogometašem Dejanom Savičevićem, koji se u ovom filmu držao prilično suzdržano, smatrajući da je nogomet njegov posao i da od toga ne treba tražiti ništa više. Zlatko Vujević šablonski govori o raspadu i odlasku iz tima. Siniša Mihajlović priznaje da je ''napolitanka'', dijete miješanog braka i u pomalo paradnom stilu posjećuje kuću u Borovom Naselju gdje je odrastao, prvi put ''šutirao bubamaru'' i zaigrao za lokalni klub. Film vješto izbjegava politikanstvo na način da indirektno problematizira raspad jedne zemlje kroz raspad nogometnog tima, složenih međuljudskih odnosa u reprezentaciji, različitih stavova onih koji odlaze i onih koji ostaju. Čitav dojam jest da je da ipak rađen iz previše beogradskog kuta gledanja. No, da je film rađen u Zagrebu ili Sarajevu vjerujem da bi se osjećala identična vibra njegovih autora (teško je odmaknuti se od vlastite biografije i geografije). Glazba iz filma dobro prati emotivnu liniju filma, ciganska violina koju smo imali prilike čuti u izvedbi Gorana Stefanovskog koji je radio glazbu za makedonski film Stole Popova ''Gipsy Magic'' (prikazan u KIC-u). Ovaj nogometno-politički film je sniman 2000. godine na Beta SP-u i traje 83 minute (gleda se u jednom dahu) a vrtio se nekoliko puta na stranim tv-postajama. Nažalost, na festivalu smo gledali televizijsku verziju koja je kraća za 15-tak minuta pri čemu je izbačen razgovor s Robertom Prosinečkim; kolege me uvjeravaju da je izvrstan. Kažu da je posebno zanimljiv Robertov rođak koji lamentira kako je učio Robija igrati nogomet (radi se o kino verziji filma). Ivica Osim zauzima posebnu tragičnu figuru filma, trener koji prati raspad svoje reprezentacije da bi na kraju gledao na tv-u utakmicu Hrvatske-Jugoslavije u kojoj se dojučerašnji prijatelji nakon odsviranih državnih himni, ''životinjski makljaju'' oko lopte dok sa tribina psovački urla podivljala masa ''šovinističkih fanatika'' (samo iz te male scene može se iščitati čitav socio-psihološki dijapazon nesreća i obmana ovog prostora). Osim ovog dramaturški odlično vođenog filma koji ''prolazi kod sviju'', Janjić (kažu da vrlo dobro kotira kod europskih producenata) predstavio se filmom ''Kraj igre'' proizvedenom u Nizozemskoj produkciji u trajanju od 53 minute. Film tematizira zapadnu Bosnu i posljedice rata u nekoliko sela različitih nacionalnosti.

Umjesto samog Janjića, gost festivala bio je montažer filma Srđan Fink koji je održao predavanje pod nazivom ''Dokumentarni rez'', ilustrirajući ga insertima iz nizozemskog filma Jana van den Berga ''Diakon smrti'' (''Deacon of Death-Looking For Justice In Today's Cambodia'') kojeg je također montirao. Film je uspješno prikazan na festivalu i govori o grozotama diktature Pola Pota u Kambodži kroz priču žene koja je tada bila djevojčica. Od zanimljivijih predavanja valja izdvojiti ono Andreja Špraha koji lucidno rastura temu ''Dokumentarni film-između realizma i fikcije'' na primjeru Michaela Moora i njegovog istraživačkog dokumenta ''Roger i ja'' kao i  ''Milijun putova do dokumentarnog filma'' Arasha T. Riahija, koji je svoja teorijska razmišljanja podupro vlastitim austrijskim uratkom ''The Souvenirs of Mr. X'' prikazanim na festivalu (Arashi je na ulici pronašao amaterski film i pokušava pronaći njegovog autora).

Bosanski dokumentarizam predstavio se 16-minutnim filmom ''Kutak za sporni trenutak'' Džemala Šabića. Izvrsna montaža (Mehmed Tufo)i režija koja naglašava mentalitet i borbu za opstanak kroz nogometnu utakmicu čiji je akter Batan (pravim imenom Idriz Bukva) - golman i predvodnik ekipe ''Zanatlije'' u zadnjoj općinskoj lizi i veliki ljubitelj ''meze'' (jela) za vrijeme tekme ('Mora biti nešto prženo, dal'  je to šnicla, koji čevap, sudžukice, ali gol mora biti pun''). Dok traje utakmica, kada je lopta na drugoj strani igrališta, Batan lagano čučne uz desnu stativu, promatra razvoj događaja i objeduje iz tanjura (sudac mu je zabranio beštek). On je i prije snimanja filma bio lokalna legenda u Visokom gdje su se mjesecima prepričavale njegove dogodovštine sa nogometnih utakmica. Gostujuće stadione ne voli: Imaju male terene, publika ti je odmah uz liniju, galame, gađaju te, ubiše metlama ''krampama'', nekad mi djeca ukradu vino pa moram napustiti utakmicu dok ne vrate. Jednom se neki prgavi protivnički igrač ''nameračio'' na ''meze''. «Namjerno mi je papak 4 puta puc'o u desnu stranu da prevrne ''meze'' u tanjuru. Nije mu uspjelo, jer se ja bacam samo na desnu stranu. Svi smo zaposleni i to nam je uvijek problem. Nekada se dešavalo da po pet-šest igrača odu na poluvremenu pa onda ubacim ove djece, obučem ih…Tada su ostali nervozni, jednom mi je moj igrač dao gol! Kažem mu, eno ti tamo gola, daj ga tamo ako si mangup!»
Inače, ''Zanatlije'' su bili posljednji na tablici sa svega 3 boda koja su zaradili tako što se jednom nije pojavila gostujuća ekipa. Film je prikazan na ovogodišnjem Sarajevskom festivalu gdje je dočekan ovacijama, a pozvan je na ''Tribeca Film Festival'' u New Yorku (film možete pogledati na FTVBIH 15. studenog u 22h). Sarajevski novinar i redatelj Sergej Krešo (nekoć bubnjar prve postave ''Zabranjenog pušenja'' i prijatelj iz djetinjstva Borisa T. Matića) danas je još jedan od cijenjenih gastarbajtera u Nizozemskoj gdje je snimio svoj debitantski 22-minutni dokument ''Simfonija za uličnog glazbenika'', prateći sudbinu Faruka Karabegovića koji svake subote stoji na malenom trgu u gradići Roermond i svira flautu za slučajne prolaznike. Malo tko od njih zna da je Faruk bio prvi solist sarajevskog simfonijskog orkestra. Početkom devedesetih, tokom rata u Bosni, stigao je kao izbjeglica u Nizozemsku. Tokom svog boravka u centru za izbjeglice, očekujući da se rat završi, počinje svirati na ulici. Deset godina kasnije, on je još uvijek u ''zemlji tulipana'' i još uvijek uveseljava prolaznike izvedbama Bacha, Beethovena, Mozarta i drugih majstora. ''Simfonija'' je dokumentarac - kao prava simfonija - sastavljen od 4 stavka. U prvom dijelu centralna je tema posao svirača, u drugom su to Farukova sjećanja na Sarajevo i rat, u trećem nas uvodi u svijet svojih snova i ideala (u rodnoj kući Ludwiga van Beethovena) i u četvrtom dijelu ''ulični svirač'' pokušava napraviti rezime svoga života. Film je prikazan na ovogodišnjem Zagreb film festivalu, a proizveden je u produkciji udruge novinara i pisaca izbjeglica - ''On File''. Treći zanimljivi bosanski autor jest Nino Žalica koji se predstavio filmom ''Anđeli u Sarajevu'' snimljenim 1993. na Beta SP-u u trajanju od 7 minuta. Film pokušava kroz glazbu, zvukove i tišinu dočarati duhovnu realnost tada razdijeljenog Sarajeva. Bosansko-hrvatsko-nizozemska redateljica Rada Šešić predstavila se filmom ''Soške'', kojeg smo vidjeli na Danima hrvatskog filma 2002. kao i 14-minutnom ''Sobom bez pogleda'' snimljenom 1997. kao autobiografijom redateljice koja je izbjegla iz ratom zahvaćenog Sarajeva. Modernistički pristup izlaganja priče u ''Soškama'' odskakao je od uobičajenog konvencionalnog tretiranja građe.

Slovenski dokumentaristi bili su prisutni s 8 filmova koji odražavaju trenutno stanje u Sloveniji. Tako tri filozofa Ivan Kosovel, Petar Mlakar i Miho Naglič iznose svoj filozofski pogled na svijet u 50-minutnom ''Živjeti iznutra'' Rene Maurina. Filozofski intoniran je i ''Tada Goldy reče: To moraš opet napisati'' Bojana Laboviča koji je na festivalu imao i dvodijelni 120 minutni dokumentarac ''Umrli gigant'' (tematizira Mariborsku tvornicu automobila opisujući njenu prošlost i sadašnjost). Od ostalih vrijedno je izdvojiti 58-minutni boksački ''Stisnut u kutu'' Dušana Moraveca i Leona Mateka kao i 77-minutni ''Kleščar'' Matjaža Latina, koji prati sudbinu nezaposlenog Mariborčana Dušana Vaupotiča-Duleta. Gore navedenoj brojci možemo pridružiti nekoliko dokumentaraca Mariborske televizije prikazanih na samom kraju festivala.       

U pauzama između projekcija i  partyja susrećem Slovenku Janju Glogovac, nekadašnju studenticu režije na zagrebačkoj ADU i praškoj FAMU (gostovala u ''Latinici'' sa svojim dokumentarcem češke produkcije); priprema debitantski dugometražni igrani film, interesira se o bivšim kolegama sa faksa i sadašnjem kulturnom trenutku u Zagrebu. Biljana Čakić-Veselić prepričava dogodovštine sa snimanja njenog dokumenatarca i najavljuje povratak u Hrvatsku nakon što su je ''izradili'' slovenski producenti u pogledu igranog filma na slovenskom Ministarstvu kulture (za televiziju Slovenije snimila 80-minutni tv-igrani film ''Vidovnjakinja'' prema scenariju Amadeje Ličan i pod uredničkom ingerencijom Jana Virka). Ovu romantičnu komediju baziranu  na istinitoj priči o jednoj vidovnjakinji iz Kranja, ženi koja je vidjela sve probleme drugih a nije vidjela svoje, Biljana je radila u svim otegotnim okolnostima televizijske produkcije (nema snimanja vani i velikog seta, zbog nedostatka novca žicaš prijatelje da statiraju itd.). Na takve uvjete značajno se nasmijao sarajevski redatelji sa FTVBIH Džemal Šabić i montažer mu Mehmed koji su spomenuti camp-dokumentarac ''Kutak za sporni trenutak'' snimali dva dana i montirali ga u jednom. Naravno, razgovori sa otkvačenim Sarajlijama kreću se od krvavog rata, usporedbi hrvatske i bosanske kinematografije, sociološkim usporedbama na relaciji Maribor-Zagreb-Sarajevo, pa do prizemnog humora koji se ukratko može sažeti stihom Elvisa J. Kurtovića: «Volim burek, zeljanicu pitu / volim cure što ne pamte Titu». Sve u svemu, DokMa je festival koji će se s godinama širiti i rasti tako da će u dogledno vrijeme zasigurno postati najpoželjnija dokumentarna oaza u regiji.

 

Još iz rubrike