Preskoči na sadržaj
Vijesti

Dokumentarni peterac

DHF, srijeda.

Hrvoje Pukšec 16.DHF

Dokumentarni filmovi posljednje projekcije pretposljednjeg projekcijskog dana mogli su se nabrojati na prste jedne ruke. Pet naslova, pet posve različitih filmova, podjednako u stilskom, sadržajnom i izvedbenom smislu predstavljali su dobar presjek ovih, ali i svih prošlih Dana. Bilo je tu pogrešno klasificiranih trenutaka, posve promašenih filmova, jedno iznenađenje, jedan klasični televizijski izdanak i jedna mješavina svega navedenog.

Krenimo redom prikazivanja. „City Killer“ Damira Čučića nekim je čudom došao u selekciju dokumentarnih filmova. Da je postavljen u eksperimentalni i opet bi bili u dvojbi. Previše narativan i istodobno previše filmski nekonvencionalan. Ipak, selektori bi se mogli voditi jednom prilično jednostavnom sugestijom sljedećih godina: kada nekolikominutno finale bude sklopljeno od snimke naopačke postavljene kamere nitko i nikada neće moći reći to nije eksperimentalni film. Nakon, za prikazivački kontekst pomaknutog, „Citty Killera“ (ili „Grada na nišanu“) slijedio je „Projekt Carmen“.

Film u koprodukciji Hrvatske televizije našao se u ne-televizijskom dijelu programa. Zanimljivo. Nedovoljno razrađeni kriteriji selekcije o kojima se moglo čitati u biltenu festivala (usput rečeno, za kategoriju bolje napravljen nego primjerice prošle godine) ali i slušati na hodnicima SC-a ovdje su se najlakše mogli uočiti. Željko Zorica je snimio simpatičan film o simpatičnim umirovljenicama-glumicama koje toliko predano prate sve koji medijski prate njih da se eto ponekad bolje zadržati na riječi 'simpatično'. Da, ovo bi isto trebalo biti simpatično…

Posljednji_autohtoni_Petrovic1.jpg

Ako smo prema amaterskim glumicama iz doma za starije osobe imali popusta, za Vladimira Končara nećemo. Njegov „Nesvjesni prostor stana“ osam i pol minuta je duga dokumentarna minijatura o… dosadi. Teško je to eto ovako napisati za cijeli svijet (dobro, za vas nekoliko desetaka ili stotina) da vidi, ali riječ je o dosadi. Dosadni neki tip osam i pol minuta kuha neku vegetarijansku verziju špageta bolognese i priča o nevjerojatno uzbudljivoj situaciji kad je imao miša u stanu. To je znači to. U vrijeme kad moramo dobiti karcinom svega da bi nas se svijet riješio i kad su alergije najgore što nam tijelo može za kaznu zadati vrhunac našeg života postaje obračun s glodavcem od nekoliko dekagrama. Izgleda da postajemo fino sređena država…

„Dragi Vincent“ Bogdana Žižića još je jedan film na razmeđi rodova. Ovoga puta nos tamo gdje mu (ni)je mjesto ne gura eksperimentala već igrani elementi. Drago Trumbetaš turopoljski je slikar i osobenjak koji je svoju savršenu polovicu pronašao u svom dvojniku, Vincentu Van Goghu. Da, onom koji je slikao i odrezao si uho. Onom iz Nizozemske. Jesmo li već potrošili riječi poput 'pomaknuto', 'osobeno' i 'simpatično'?

A za kraj film o kojem smo već pisali, „Posljednji autohtoni Petrović“.Najbolji domaći film ovogodišnjeg ZagrebDoxa i najbolji film filmskog petoknjižja srijede od 21. sat. Film Damira Terešaka i za drugog glednja u svojoj jednostavnosti i neposrednosti ima dovoljno snage da gledatelja čvrsto zadrži u polu-udobnoj stolici SC-a. Udobnost je obrnuto proporcionalna dužini nogu, bar toliko znamo.

Još iz rubrike