Preskoči na sadržaj
Vijesti

DOTAKNUTI VRH

Gordana Kolanović Dokumania

Točniji prijevod originalnog naslova Touching the void bio bi «dodirnuti prazninu» ali pošto je u ovoj docudrami ipak riječ o trijumfu ljudske volje, distributerima se vjerojatno učinilo kako je posezanje za vrhovima ipak stimulativnije od doticanja praznine. Možda bi upravo neki unutarnji nagon za ispunjenjem praznine mogao donekle objasniti ekstremnost planinarskih pokušaja penjanja na ozloglašene i opasne planinske vrhove.1985 godine, Joe Simpson koji je tada imao 25 godina i njegov četiri godine mlađi prijatelj Simon Yates, ambiciozno su pokušali osvojiti snijegom prekriveni, dotad neosvojeni vrh Siula Grande u Peruu. Iako su se namučili pri usponu, statistika spomenuta u filmu da se 80% alpinističkih nesreća događa pri spustu i u tom se slučaju pokazala točnom. Simpson je na povratku slomio nogu i Yates ga je probao postepeno spuštati privezan za njega užetom. U snježnoj mećavi Simpson je izgubio oslonac i pao preko litice ostavši tako nemoćno visjeti. Yates je nakon nekog vremena zaključio da je Simpson mrtav i odlučio prerezati uže nakon čega je Simpson  pao u par metara duboku provaliju a Yates se uspješno vratio u postavljeni kamp u podnožju glečera. I tu počinje prava holivudska priča: naime u nastavku se Simpson nadljudskim snagama izvukao iz provalije te dehidriran i slomljene noge nakon tri dana mukotrpnog i bolnog spusta, uspio vratiti do kampa. Postao je zvijezda planinarske zajednice i napisao roman Touching the void o svom epskom iskustvu (kojem je automatski zajamčen status  bestsellera) te budničkim govorima u prepunim dvoranama prepričavanjem istog vraćao ljudima vjeru u život. Savršen materijal za igranu ekranizaciju, pomislio je Tom Cruise (kojeg bi onda par sati gledali u raskošnoj kombinaciji filmova Mission: impossible i Vertical limit) ali cinični autor knjige uplašio se američke sladunjavosti i isklišeizirane patetike i tako nas poštedio još jedne neuspjele akcijske drame (istom obliku providnosti možemo zahvaliti što Brad Pitt nije odglumio pokojnog pjevača Jeffa Buckleya). Yatesa je planinarska zajednica zbog odluke presijecanja užeta (čitaj: prijateljskih spona) osudila i izopćila, unatoč tome što ga je Simpson u memoarima više puta nakon nesreće razrješio svake krivnje.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

Britanski redatelj i novinar Kevin Macdonald (poznat po Oscarom nagrađenom dokumentarcu One day in September iz 1999.) odlučio se za danas vrlo popularan hibrid dokumentarnog pristupa (odvojeno snimani iskazi Simpsona, Yatesa i Richarda Hawkinga, njihovog poznanika koji je tih par dana čuvao kamp) i igrane rekonstrukcije događaja  sa glumcima Brendanom Mackeyem i Nicholasom Aaronom. Dok je u prvom dijelu filma na snazi impresivan realističan prikaz opasnog uspona i snježnih glečera, u drugom dijelu izražena je igrana dramatizacija Simpsonove psihičke i emotivne dezorjentacije.Nadrealni prizori njegova izmučena stanja u kojima se svijet oko njega rastače i ponovno spaja s faznim pomakom zbog intenzivne kontinuirane boli ili vjerno predočena krajnja dehidriranost u kojoj osjeća i čuje zvuk vode ispod stijene, dočarani su pripadajućom zvučnom kulisom. Fantazmagorija doseže vrhunac u zadnjoj fazi, kada je Simpson pri svom povratku iz mrtvih već sasvim blizu kampu ali na izmaku snaga stalno čuje distorzičnu grozomornu verziju pjesme «Brown girl in the ring» grupe Boney M te zaključuje kako tu grupu nikad nije volio i ne želi umrijeti slušajući je. Čudni su i često nedokučivi izvori snage i motivi koji tjeraju ljude na vođenje naizgled izgubljenih borbi van realnih fizičkih granica, ali u toj sceni jasno je zamisliti kako je uz osjećaj napuštenosti i usamljenosti grozno umirati uz pjesmu koja vas živcira  (uz ustaljena iznevjerena očekivanja o smirujućoj bijeloj svjetlosti pri prelasku u onostrano i melodioznosti, umjesto, primjerice Sigur Rosa, dobijete bol, tamu i neku glazbenu grozotu kao što je, primjerice, The Bloodhound Gang).

Teško je poistovjetiti se sa snagom volje i ustrajnošću zahvaljujući kojima je Simpson dopuzao da kampa, utoliko koliko je prosječnom gledatelju zavaljenom u komforne stolice jednog od zagrebačkih multipleksa nezamislivo osvajati Peruanske vrhove. Isti problem umanjuje suosjećanje prema grižnjoj savjesti koju je Yates proživljavao nakon što je prerezao uže, i baš kao kao eventualno postavljanje pitanja kako bi postupili u toj situaciji. Zato izvor zabave (napetost je izolirana izvjesnošću, pošto vidimo i znamo kako su obojica preživjeli) predstavljaju snimke snježnog ledenog labirinta kao i opori, klasično britanski, stoički crni humor pripovjedača. Manje zabavan dio predstavlja ujednačen ton njihovih iskaza lišen emotivnih oscilacija i činjenica da glumci nimalo ne liče na pravog Simpsona i Yatesa (Nicholas Aaron nakon zadobivenih ozeblina i tegobnog spusta počinje neodoljivo podsjećati na Davorina Bogovića) i time umanjuju tenziju.

U vječnoj borbi ljudskog duha i  čovjeku nenaklonjenih prirodnih sila, u ciklusu Dokumanije rezultat bi glasio 2:1 za čovjeka tj. Dodirnuti vrh i Carsko putovanje naspram Grizzly mana.

Ujedno ovaj film djeluje i kao savršena reklama za negazirane mineralne napitke, pošto gledatelji nakon konstantnog, dvosatnog (nesuptilnog) isticanja velike dehidriranosti alpinista, na kraju neizbježno i sami ožedne.

 

Naziv originala: Touching the void

Redatelj: Kevin Macdonald

Glume: Brendan Mackey-Joe Simpson

           Nicholas Aaron-Simon Yates

Vrijeme trajanja: 106 min.

 

 

thevoidt_pl.jpg

Još iz rubrike