FAVELA SE BUDI
Favela je naziv za urbani slum ili geto. Rio de Janeiro ima preko 600 parcela favela koje u Brazilu nazivaju « brazilskom Bosnom «. U razdoblju od 1987. do 2001. na područjima favela ubijeno je 3900 maloljetnih civila- ističu na samom početku redatelji Jeff Zimbalist i Matt Mochary. Anderson Sa, stanovnik favele Vigario i pokretačka sila ovog filma, u dobi od 14-te do 25 godine, kao uostalom i većina mladih u faveli, družio se sa narkošefovima i svake večeri išao spavati praćen zvukovima pucnjave i nasilja. Sanjao je da će postati revolucionarni šef narko-mafije i odvesti favelu u bolji život.U ovoj dokumentarnoj inačici uspješnog igranog « Božjeg grada « favela se u gledateljskoj svijesti transformira iz zajednice u jedinstveno biće, entitet koji se odmetnuo od božjeg grada, odmetnik ogrezao u krvi i nasilju koji na periferiji nepokretno čeka izlječenje. Jedan od likova u filmu primjećuje kako favela predstavlja antirazglednicu Ria u kojoj umjesto kičastih idiličnih slika žena na plaži ili Krista promatramo uvijek jednu te istu sliku : leševe poslagane u nizu.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Osim narkošefova koji terorom vladaju kartelima, u faveli problem predstavljaju i elitne postrojbe specijalizirane policije koja na nasilje redovno uzvraća nasiljem ( treba ih razumijeti-kaže u jednom trenutku jedan lik u filmu, užasno su podplaćeni i za njihovo zanimanje veže se najviše predrasuda , njihova prisutnost je nužna ali trebala bi biti civiliziranija i humanija ) pa ta situacija kulminira krvavim raspletom početkom devedesetih kada je u racijama ubijeno 20-tak stanovnika favele koji nisu imali nikakave veze sa prodajom droge.
Nakon što u jednom od uličnih pokolja Andersonu pogiba brat, on se odlučuje povezati sa Jose Juniorom, poznatom po svom radu sa delikventima koje izvodi na pravi put. Odluče da će koristiti glazbu kao sredstvo promjene njihove životne stvarnosti te 1993. osnivaju bubnjarske radionice koje su nazvali Afro- reggae.Kroz te radionice « mala grupa uništenih ljudi zaraženih idealizmom « postaje vidljiva unutar zajednice, progovara o podzaststupljenosti afro-brazilske klture i prerasta u socijalni pokret promjene i edukacije mladih ( čiji začetnici tvrde da su « Shiva efekt « pošto je Shiva božanstvo koje prvo stvara kaos a zatim se izdiže iz pepela kao Feniks i donosi mir, destrukcija i novo rađanje stapaju se u jedno ).
Afro-reggae pokret se širi, organiziraju hip-hop radionice i radionice capoeire ( kombinacija borilačke vještine i plesa ) te dobrotvorne koncerte kojima nastoje implementirati nove vrijednosti. Tijekom njihova razvoja karizmatični Anderson postaje glas samog pokreta.
Mr.Anderson time postaje brazilski Neo ( «the one» ), izabran da glazbenim mitotvornim pokretom pobijedi vođe narko- kartela koji vladaju favelama. On je spiritus movens afro-reggae pokreta, njegov zaštitni znak i model poistovjećivanja. Početkom 2001. Universal Music sklapa ugovor sa Afro-reggaeom koji je dotad već stekao status nevladine organizacije i u suradnji sa lokalnom upravom Ria pokreću niz koncerata nazvanih « urban connections «. Nemoguće je ostati ravnodušan na niz koncerata koji u tom dijelu dokumentarca jednostavno vibriraju energijom i emotivnošću . Drugi dio, kada saznajemo da je nakon 20 godina obnovljen rat između favela Vigaria i Lucasa te da je 200 ljudi iz Lucasa došlo obračunati se sa Andersonom, gledamo kao najnapetiji triler ( u tom dijelu autori vješto stvaraju sliku « ratnika svjetlosti « koji idu u rat kako bi tražili mir ). Nakon tog dijela Zimbalist i Mochary odmiču od kolektivne dimenzije samog pokreta i prateće ideologije te pažnju usmjeravaju isključivo ka Andersonu. Slow-motion scene i potmula zlokobna glazba spemaju nas na antiklimaks i « pad «. Autori se ovdje malo zanose dramatiziranjem i hodaju na rubu jeftine patetike ali se odmicanjem prema kraju , srećom, udaljavaju od ruba i takvog pristupa. Kad se pad zaista i dogodi nakon što Anderson doživi nesreću i ostaje paraliziran, on postaje utjelotvorenje cijele ideologije preobražaja i prevrata, što je donekle logičan potez pošto njegovi suradnici nakon saznanja o nesreći razmišljaju o raspuštanju cijele Afro-reggae organizacije . Anderson se oporavlja ( nakon deus ex machina elementa u vidu jedne starice koja je zapravo avatar i jednog, što je puno čudnije od starice koja nosi božju poruku, nekorumpiranog liječnika ) i prohoda a rascijep između individualnog i kolektivnog nadalje se smanjuje. Potpuno nestaje u zadnjoj sceni kada Anderson konstatira kako razumije bol favele, njezina kralješnica oduvijek je bila slomljena i ona prolazi bol zarastanja. Socijalna transformacija brazilskih slumova je započela a redatelji su Andersonov lik i djelo uzdigli na posvećenu razinu simbola. Niz zasluženih nagrada ( neke od njih su za najbolje debitante na Tribeca FF-u i za najbolji dokumentarac na Cinema Paradise FF-u ) neće ostati nezamijećen pa pretpostavljamo da je ovaj odličan i bitan dokumentarac savršen za holivudsko zlostavljanje tj.adaptaciju. I usput pretpostavimo da će ulogu Andersona dodijeliti Denzelu Washingtonu koji će na temelju ove nevjerojatne priče pokupiti još jednog Oscara. A možda i provede par mjeseci u faveli Vigario spremajući se za ulogu pa nakon tih priprema sa snimanja možda dobijemo još jedan živopisni dokumentarac.