Preskoči na sadržaj
DHF 14

„FILMOVANJE EMULZIJE“

ČAŠICE RAZGOVORA S FILMSKOG ŠANKA klapa druga

Miron Sršen

Dok stojim za šankom djelomično pijan, ili zapravo iz 1981., večeras sam s Čerom bio u Kavkazu uz pljuge i pivo! „Brate mili koja je udarna vijest na vašim Noćima morama hrvatskog filma? Neki trač? Hostese!? Derneci!?“ Odgovaram: „Evo, Festival je već toliko star da na njemu filmove prikazuje djeca začeta na after houru!“<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

I sve se mučim dok rezmišljam, jer sam slab učenik usmene književnosti, kako da mu sažmem tezu kako je „dobro da ništa nema novog“! I gledamo se kao u nekom filmskom dvoboju gdje pobjeđuje onaj koji bolje filma! Ali ono, film tipa da je jedini koji moraš vidjeti, ponijeti u svemir. Naravno da to ne rade filmofani već ukleti ljubavnici filma! Njima film, kao i ljubav, imaju vrijednost zato što „postoje da bi pokazali kako sve može biti i drugačije“!

 

„Ma, šta onda snimaju filmove? Mogli su to napisati! Ima praznog papira! Evo, nek napišu, oćeli kao filozofiju filma (filmozofiju) ili pričam ti priču – beletristika... Ovako samo troše državne pare. Evo, mogu za probu jednu godinu odabrati (u skladu s Vatikanom) da ne daju nikome pare za snimanje filmova već da svakom graðaninu poklone osobne kamere kojima će snimati svoj život godinu dana. Na kraju godine će predati završeni film kao izvještaj, kao formulu o svom životu! Kao ravnoteža poreskoj prijavi! Ono je hardware tj. očvrsje a ono software tj. omekšje (Omackeshake)! Svaki film se slijeva u bazu podataka, pa tamo Netko odluči jesi li dalje za Odiseju. Mislim, procjenjuju da li si dobro vodio svoj život! Živiš život u istini i ljubavi a ne snimaš ono što bi živio!“

 

Pa da! – odgovorim. Ali to ti nije ništa novo. Evo recimo na festivalu za vrijeme rata se događalo ponovno iniciranje u film. Recimo 1992, u Hrvatskoj filmom „Mirta uči statistiku“, u Srbiji „Mi nismo anðeli“! Pojedinačno, uvoðenje u film je išlo od prvog sustavnog praćenja kinematografije, gledanja svih filmova, poetskog detorniranja i iniciranja projekata. To je teorija, ALI već idući korak je kazalište tj. filmski život! Na kraju njegova ekranizacija ili adaptacija zapisa (najgore ka knjiga scenarističkih vježbi!).Filmovanje emulzije - čista sinestezija!

 

Dakle, na festivalu znaš da se filmom želiš baviti zbog slave, novca i žena! „Na svijetu su dvije stvari važne – ženama novac, a muškarcima žene!“ (1959.) To što znaš i to što je važno možeš postići samo zato jer živiš u filmu! Kada možeš biti sam sa sobom, u tzv. filmskoj sobi tada ćeš hičkokovskim postupcima zaključiti da je formula za ovaj i onaj dobar film: „Omogućiti rad na filmu samo istinski snažnoj autorskoj ličnosti koja u datom momentu posjeduje stvaran, iskren i pošten stvaralački imperativ.“ (Naše teme, 7-8/1963, 1275 str.) Već čujem: „Mačo jebači filma bazde na spermu i alkohol!“ Ipak, žene prave sjajniju polovicu hrvatskog filma! Ovovremenog! 2005!      

           

 

IVICA GUNJAČA

 

 

 

Još iz rubrike