Preskoči na sadržaj
Vijesti

Glazba hrvatskih filmova na Zagreb Film Festivalu

Vedran Januš Zagrebfilmfestival 2005

Na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu od hrvatskih filmova prikazani su dugometražni «Što je muškarac bez brkova?» Hrvoja Hribara te šest filmova mladih autora u kategoriji Kockice. Hribarov film je poslije sva tri prikazivanja nagrađen ovacijama. U navedenoj kategoriji nagradu je dobila «Posljednja pričest» Ivana-Gorana Viteza. Usporedba svih navedenih filmova daje vrlo zanimljive rezultate. Pitanje je – kako se prema glazbi odnose kratkometražni filmovi, i mogu li isti stati u ring s njihovim jačim bratom i pokazati jednaku kvalitetu?<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

“Ko živkomrtav“ JosipaViskovićanajvedrijijeuradak, nadahnutstripovimapoputAlanaFordaiAsterixa. Zanimljivo je što se u karikirano okruženje ovog filma sasvim prirodno uklapaju potpuno različite teme – uvodna glitch-electronica jednako je efektna kao i energični narodnjački instrumental korišten za scene pljački koje vrši banda iz staračkog doma. Kraj će vas nasmijati prikazom najjeftinijeg od svih mogućih low-budget rješenja za filmski hit-single: izvedbom pjesme «Zagreb, Amerika u malom» uz pratnju dječje klavijature, stilom nogometnih navijača – dakle, bez ikakvog sluha i milostivo kratko.

 

“Pušća Bistra” Filipa ŠovagovićamožesepohvalitiglazbomDarkaRundekaiCargoorkestra. Filmom vlada tema koja trombonom odlično dočarava sparnu dokolicu sela. Za pamćenje su dvije upečatljive glazbene epizode.  Prva je antologijska izvedba hrvatske himne od strane lokalnih limenih duhača, toliko loša da ju razočarano prekida sam dirigent – scena koja dobro služi kao kritika dobro poznatog hrvatskog polu-profesionalizma u svim područjima. Potom, tu je scena policijske racije aukcije slika, popraćena iznenađujuće suptilnom i ritmičnom akustičnom temom koja film na trenutak pretvara u uzbudljivi akcić, glazbeno rame uz rame filmu «Vrućina» Michaela Manna.

 

“Otac” StanislavaTomićapočinjeteškomimračnomelektroničkomtemomkojaprativizualnipotpisdefiniranuFincherovom filmu “Seven”. Na žalost, sam film kasnije ne ponavlja sličnu ili ikakvu glazbu, pa se u retrospektivi uvod čini suvišan i umjetan. Klaustrofobija i tišina Lepoglave mogli su se jednako dobro iskoristiti i za uvod, te tako stvoriti ujednačen film bez očiglednih pretenzija ka zapadnom stilu koje se mogu održati samo na površini.

 

“Zadnjidankućnogljubimca“ Jasne Zastavniković filmska je posveta pjesmi uz koju je odraslo više generacija danas zrele publike. Radi se o hitu “Zeko i potočić“ nedavno preminulog Branka Mihaljevića. Film nam pjesmu nudi u dvije izvedbe. Za uvodnu sekvencu korištena je originalna snimka, a za završnu a cappella izvedba glumice Anice Tomić. S obzirom da dotični zeko u filmu biva pretvoren u večeru, ovim putem za djecu mlađu od trinaest godina preporučam gledanje uz roditeljsku pratnju.

 

“Onosve štoznaš omeni” BobeJelčićaiNatašeRajković hiperrealističanjeprikaz životajednezagrebačkeobiteljiudanassvimapoznatomBigBrotherstilu. Uvodni komad Tamare Obrovac, izveden koristeći rock-instrumentarij smirenog zvuka, svojom laganom atonalnošću podsjeća na blaže stvari noise grupa poput Sonic Youth. Obitelj u pitanju prožeta je sukobima tokom kojih bijesni glasovi njenih članova puni efekt dobivaju bez glazbene pratnje. Tokom filma ponekad se dešavaju lagani muzički upadi koji djeluju poput tihih potcrtavanja, ali prerijetki su i presuptilni kako bi imali značaj. Ugodan kontrast kipućoj obiteljskoj atmosferi čini video-spotovska sekvenca gradskih prizora, popraćena pjesmom «Kak si pa tak» grupe Kawasaki 3p. Nažalost, taj ulično-urbani interludij nije pretjerano povezan sa pričom, koja se nakon toga ponovo vraća u svakodnevicu navedene obitelji. Film završava probijanjem «četvrtog zida» - KatarinaBistrović-Darvaš direktno publici na playback pjeva Dedićev «Ono sve što znaš o meni», te tako uz uništavanje filmske iluzije uzdiže sentimentalnost iznad konzistencije s dotadašnjim glazbenim temama. Sve u svemu, glazbeno rastrojen film, bez prave snage.

 

“Što je muškarac bez brkova?“ Hrvoja Hribara počinje moćno. U film nas uvodi zborska obrada pjesme „Karamelo moja“, koristeći zvonki grleni pjev. Montirano na brzu izmjenu pejzaža Dalmatinske zagore i dramatične smrti i sprovoda muža glavnog ženskog lika, rezultat je veličanstven redateljski tour-de-force koji emocionalno grabi gledatelje i već na samom početku filma stvara dojam izrazite dubine i dramatičnosti. Film potom preuzima priča, a početna tema se trajno stišava u periodični leitmotif koji cijelom filmu daje vrlo jasan emotivni identitet. Završni poljubac između Leona Lučeva i Zrinke Cvitešić popraćen je rastućom orkestracijom koja dočarava oslobođenje svih dotad sputanih osjećaja glavnih likova. Hribarova očita namjera bila je napraviti romantičan film. Glazba posjeduje bogatstvo zvuka i orkestracije. Više od toga, u ovom filmu glazba ima veću funkciju od obične pratnje – ona nosi samu priču i sugestivno djeluje na emocije publike. Postoji samo jedan problem – formula leitmotifa,  u slučaju da ne uspije ponijeti gledatelje, djeluje upravo suprotno. Meni osobno romansa glavnih likova kroz drugu polovicu filma gubi na uvjerljivosti, i zato sam na žalost završne titlove, popraćene ovaj put solo-obradom iste teme, doživio kao inzistiranje na emocijama koje sam film nije uspio podržati. Ipak, ako je glazba “Muškarca bez brkova“ tematski škrta, kvaliteta produkcije glazbe je odlična.

 

“Posljednjapričest” Ivana-GoranaVitezapričajezasebe. U pitanju je film bez ikakve za film stvorene glazbe ali odličnog soundtracka u kojem se ravnopravno izmjenjuju autori domaće pop-scene i klasični velikani poput Handela, Bacha i Brittena. Ono što je jedinstveno za ovaj film je što dinamično montirana glazba filmu ne doprinosi toliko muzičkom atmosferom koliko tekstovima poput «unto us a child is born» Handelovog «Mesije» i «samo se djeca vesele meni» Jusićevog «Harlekina». Od samog početka stvara se izrazit osjećaj ironije koji najavljuje temu filma – svećenićku pedofiliju. Taj ironijski odmak traje do samog kraja, gdje završni titlovi zadaju i završni udarac: dok imena filmske ekipe jure preko platna, Tereza Kesovija pjeva Vitezovu otvoreno kritičnu poruku – «sve se vraća, sve se plaća». Film je odlično režiran, i zasluženo je kao «prvi od niskobudžetnih» odnio nagradu Zagrebačkog Filmskog Festivala u kategoriji Kockice. Jednaka razina kvalitete prisutna je i u korištenju glazbe, koja je u odnosu na ostale opisane filmove puno dinamičnije i tečnije korištena, a spomenuta ironija daje joj i vrlo originalnu filmsku funkciju. Ako zanemarimo očigledne razlike uzrokovane isključivo budžetnim ograničenjima, «Posljednja pričest» može se nositi i sa dugometražnim teškašem «Što je muškarac bez brkova?». S obzirom da redateljev specifični potpis ima puni efekt od prvog kadra do posljednjeg reda završnih titlova popraćenih Kesovijinom pjesmom, u korištenju glazbe Vitezov uradak pokazuje se neograničen malom količinom novaca i stilski moćnim. Od njegovog sljedećeg filmskog djela očekujem mnogo.

Još iz rubrike