Preskoči na sadržaj
Vijesti

Grbavica

Hrvoje Pukšec

Ono što se činilo kao eksces sada je posve jasno: trend. Go West nam je u kina doveo priču o nacionalnoj netrepeljivosti, o ratu i o dvojici zaljubljenih homoseksualnih muškaraca kako se u svemu tome snalaze. Velika tema, autor debitant; u konačnici jedva prosječan film. Za razliku od Ahmeda Imamovića Jasmila Žbanić u svojoj Grbavici nema poteškoća sa stilskim opredjeljenjem, sa poluraspoloženim glumcima i šupljim scenarijem. No ima velikih problema s redateljskim rukopisom. Ipak, u nesretnoj nam povijesti uglavljen scenarij i dobre  glumačke izvedbe Grbavici su priskrbili prestižan trijumf na posljednjem festivalu u Berlinu. Nakon što smo i sami imali priliku pogledati film dojam je podvojen: Zlatni medvjed je na polici, no njegovo je zaleđe prije grižnja savijest stare/nove Europe nego filmska neupitnost.

Sinopsis je bio poznat javnosti i prije no što se uopće ušlo u montažu. Esma je samohrana majka tinejđerice Sare i jedva spaja kraj s krajem. Zaboravljena od rodbine brine se o svom djetetu najbolje što može. Sarin otac? Nepoznat. Esmu su silovali srpski vojnici, a kako dani prolaze mala Sara sve više sumnja u majčinu priču o poginulom ocu branitelju. Bolno suočavanje s istinom je neminovno; pitanje je samo kada i kako će proći... U kontekstu filma o kojem se sve zna i prije no što se ušlo u kino sa čisto filmskog stajališta vruć je krumpir u redateljskim rukama. Kada pak imamo posla s redateljicom – debitanticom zamke i objektivne prepreke još su opasnije. Usporenim ritmom i čestim ponavljanjima kadrova svakodnevice redateljica je očigledno imala namjeru izgraditi atmosferu prenapregnutu iščekivanjem i napetošću koja obično predhodi potresu koji majku i kći nužno čeka. No, umjesto napetosti dobili smo monotoniju. Devedeset minuta Grbavice ostavljaju dojam skoro dvostruko dužeg filma.

Ono što se Grbavici ni u kojem slučaju ne može osporiti jesu glumačke izvedbe s iznimno realističnom, posljednjih godina prvom glumačkom damom Balkana, Mirjanom Karanović u vodećoj roli. Istina, njen je lik napisan idealtipski. Esma nema dvojbi, Esma ima apsolutnu ljubav, Esma je gotovo savršena. Ponekad pljuske ubacuje u arsenal odgojnih mjera, i ponekad izgubi živce, to je sve što joj možemo zamjeriti. Ako je Esma napisana programatski, odglumljena je posve srcem. Suze Mirjane Karanović nikada ne izgledaju umjetne, a svaku promjenu raspoloženja nam daje kroz gotovo neprimjetne (ali stoga i posve realistične) trzaje lica. Malenu Saru odigrala je pred kamerama vrlo opuštena Luna Mijović. Gledati sposobnu dječju izvedbu u filmu s ovih naših prostora (koproducent filma je i Jadran film) uistinu je osvježavajuće. Osnovnoškolka Luna posve se ravnopravno nosi s uvelike iskusnijim, starijim kolegama.  

Jasmila Žbanić Grbavicom je ušla u uzak krug berlinskih laureata i to joj nitko ne može oduzeti u svakom sljedećem iščitavanju njenog životopisa. Riječ je o mladoj, talentiranoj redateljici koja će nadamo se ipak učiti iz svojih propusta. U rukama je imala materijal za odličan film, njeni suradnici bili su i više no raspoloženi i stoga ostaje žal što konačan proizvod ne korespondira s potencijalima. Ovako je Grbavica svojevrstan filmski oksimoron: velika tema po čistoj je inerciji stvorila veliki film, a sa zanatskog aspekta gledano riječ je tek o prosječnom djelu. Neke se priča moraju ispričati, pogotovo kad su istinite i toliko bolne. Jasmila Žbanić je priču o zvjerstvima i njenim posljedicama ispričala kako je najbolje znala: hrabro i izravno. Ako je već i samo to – dovoljno je za čestitke.

Još iz rubrike