Preskoči na sadržaj
Vijesti

HRFF FILMSKI IZVJEŠTAJ

Gordana Kolanović Human Rights Film Festival

Socijalna osvještenost, marginalne skupine, rascijep između bogatih i siromašnih; preživljavanje. Uobičajeni filmovi za Human Rights Film Festival – evo i pregleda filmskih zbivanja.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

Izlet u Pristojnu Tvornicu

Moderna statusna tjeskoba u eri posvemašnje političke korektnosti, natjerala je poslodavce finske Nokije, najvećeg proizvođača mobilnih telefona u svijetu, da se pozabave uvjetima rada u jednoj od njihovih podružnica u Kini. Za taj zadatak zadužili su Nokijinu zaposlenicu Hannu Kaskinen i vanjsku suradnicu za etička pi<?xml:namespace prefix = st1 ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:smarttags" />tanja britanku Louise Jamison, koje na putovanju u kinesku tvornicu vjerno prati francuski redatelj Thomas Balmes, zaslužan za ovaj dokumentarni film sarkastično nazvan Pristojna Tvornica.

Brutalno iskrena i direktna, njegova kamera podjednako nemilosrdno bilježi licemjerje Hanne Kaskinen za koju odmah na prvom sastanku postaje jasno da je više osoba od forme nego od sadržaja (na sastanku se žali kako je  prilikom posjeta Japanu doživjela neugodnu situaciju dijeleći svoje blještavo bijele vizitke koje, nažalost, nisu bile od recikliranog papira) kao i nelagodu menadžera u kineskoj tvornici.

Spisateljica Naomi Klein u sjajnom dokumentarcu The Take ističe kako pri posjeti tvornicama Trećeg svijeta uvijek prevladava osjećaj nemoći. U razgledavanju kineske podružnice gledatelj nema uvid u nemoć koliko u indiferentnost cijele manufakture. Očekivane slike radnica u plavim kutama (lako ih možemo zamisliti i u borosanama) koje obavljaju repetitivne manualne poslove proizvodnje punjača za mobitele, ubrzo prati razotkrivanje loših uvjeta rada. Thomas Balmes nalazi se u dokumentarnom bilježenju uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme tako da u jednom prizoru svjedočimo sceni premještanja kemikalija iz wc – a na prihvatljiviju lokaciju: u kuhinju. Sukladno s istraživanjem tvorničkih prostorija raste nivo neugode situacija u kojima se nalaze tvornički nadglednici pa cijeli film počinje nalikovati tragikomičnim scenama iz britanske humorističke serije The Office. Hanna Kaskinen i Louise Jamison propitkuju nezgodna pitanja o medicinskom osiguranju, plaćama i smještaju a nadglednici, nakon početne uglađenosti u decentnim odgovorima, poprimaju dimenziju ljigavosti Davida Brenta ili Garetha Keenana u šovinističkim eskapadama. 90 % radne snage tvornice čine radnice, muški i ženski dormitoriji strogo su odijeljeni, nisu dozvoljene veze a ako radnice slučajno zatrudne dobivaju otkaz pa se, kako duhovito sugerira jedan od nadglednika: vraćaju u svoje selo kako bi prale mužu čarape ili što već rade...Daljnji, krajnje neblagonaklono dočekani intervjui sa zaposlenicama, otkrivaju kako prečesto rade prekovremeno (12 sati dnevno), kako su plaćene ispod minimalca (20 eura mjesečno) te kako uz loše uvjete boravka u dormitoriju i jednoličnu, nedostatnu prehranu, nemaju potpisane nikakve ugovore ni beneficije. Ovaj dokumentarac u trajanju od 79 minuta, kulminaciju razotkrivanja i apsurda, doživljava kada direktor kineske podružnice nastoji podužim izlaganjem objasniti kako mora očuvati diskreciju ulagača iz Njemačke te se zbog toga protivi prikazivanju Nokijinog filma o tvornici. Balmes je zagrebao po fasadi pristojne tvornice, otvorio mogućnost promjene radnih uvjeta i zabavnim ostvarenjem, u potpunosti lišenim patetike, smanjio distancu inače proturječnih pojmova kao što su profit i moral ili kapitalizam i etika. Nakon početne faze postavljanja pitanja i službenog detektiranja konkretnih problema,ostaje otvoreno kako će u budućnosti  vodeće strukture Nokije nastojati  rješavati te probleme i da li ćemo tom procesu opet indirektno prisustvovati zahvaljujući Balmesovoj nepristojnoj kameri.

 

 

Londonska Kuga

Na 9. Sarajevo Film Festivalu, kultni engleski redatelj Mike Leigh, dodijelio je filmu The Plague prvu stipendiju Fondacije Katrin Cartlidge. I sam zaokupljen seciranjem sivila svakodnevice engleske radničke klase, Mike Leigh smatra da je ovaj film ozbiljan, zabavan, realan, nadrealan i totalno anarhičan.

Prije projekcije, zagrebačkoj publici film je predstavio mladi scenarist i  redatelj Greg Hall objašnjavajući kako je film napravljen zbog osjećaja frustracije života u Londonu gdje su on i njegovi prijatelji dijelili višak strasti i manjak novaca. Nadam se da ćete osjetiti sirovu energiju i strast ovog filma .Mi tako živimo i to je naša realnost-zaključio je Hall.

Ovaj igrani film snimljen za svega 3000 dolara s mini DV kamerom, bavi se klasičnim vikendom četvorice prijatelja Alexa, Toma, Ravia i Matta (Samuel Anokye, David Bonnick Jr., Nur Alam Rahman, Brett Harris). Provode ga dilajući hašiš, tulumareći, hvatajući djevojke i izbjegavajući lokalne suprotstavljene bande. Uz hip-hop glazbenu pozadinu film se bavi problematiziranjem rasizma (prijatelji su pripadnici različitih etničkih manjina), nasilja i prikazom ispraznosti suvremene urbane izgubljene generacije. Iako film odiše vibrirajućom vitalnošću, zahvaljujući ponajprije mladim glumcima – debitantima te redateljskom vizualnom inovativnošću (izraženom ponajprije u scenama zavšnog tuluma) ipak u određenim segmentima upada u zamku stereotipizacije i banalnosti. Baveći se realizmom socijalne pozadine kojoj i sam pripada, autor izbjegava ponuditi odgovor o izlazku iz bezperspektivnosti tog začaranog kruga. Uporišna vrijednost ovog igranog uradka zlokobnog naziva svakako leži u kombinaciji realnog i nadrealnog pristupa ali film ujedno kronično pati od nedostatka autorovog kritičkog odmaka i komentara zbivanja, koji bi pobliže pojasnio uvrštavanje filma u program usmjeren ka promicanju ljudskih prava.

 

 

Izgubljeni Santiagovi dani

U peruanskom filmu Santiagovi dani, redatelja Josué Mendeza, riječ je o mladom ratnom veteranu Santiagu, izgubljenom u društvenim normativima te njegovim pokušajima reintegracije. Nakon godina provedenih u džungli u ratovima protiv Ekvadora, Santiago se vraća u rodnu Limu očajan i deziluzioniran. Ratne traume ne blijede, nemogućnost nalaženja pristojnog posla ili održavanja intimnih veza dodatno je frustrirajuća. Samoodržavajuće stanje bespomoćnosti i unutarnja previranja glavnog protagonista redatelj uspješno dočarava crno bijelim sekvencama. One su tanka granica između alternativne stvarnosti formirane neprekidnim borbama za očuvanje razuma i ostatka svijeta koji nije sposoban pokazati razumijevanje ili pružiti prikladnu pomoć. Nemoć se ubrzo pretvara u agresiju, kao ratnim izbivanjem uvjetovan način ponašanja, a potraga za ljubavlju i pripadanjem ostaje zakopana u Santiagovoj izgubljenoj mladosti. Jalovi izlasci u svijet kojem više ne pripada i odlasci na zabave koje ne razumije, isprepleteni su nostalgičnim unutarnjim monolozima koji mu pomažu u održavanju privida normalnog, društveno prihvatljivog ponašanja. Međutim šavovi iluzije polako pucaju i redatelj na kraju uskraćuje gledateljima mogućnost optimizma ostavljajući Santiaga u misaonom i emotivnom paklu iz kojeg ne vidi izlaz.

 


divljesvinjeizporticija.jpg
Divlje svinje iz Porticija
 

Jednostavno: Divlje svinje iz Porticija

Za razliku od te mračne i bezizlazne perspektive, unutarnji monolozi likova u talijanskom filmu Divlje svinje iz Porticija, protkani su snovima o boljoj budućnosti. Film sniman tri mjeseca u rehabilitacijskom centru u blizini Napulja prati priče Pasquala, Mimme i Rosaria, prijestupnika i ovisnika osuđenih na par mjeseci boravka u domu. Njihov skrbnik i trener Ciro, organizira ragbi tim kako bi aktivirao i okupirao jednolično provođenje (gubljenje) vremena u centru (zanimljiva koincidencija da se ime izgovara kao Ćiro a u filmu ga par puta, nakon izgubljenih utakmica, nazivaju pederom). Iako se prepričani zaplet čini kao najklasičnija priča o sportskom uspjehu i ostvarivanju zajedništva, ona to u konačnici ipak izbjegava biti pošto je naglasak cijelo vrijeme na pomaknutom, individualnom proživljavanju boravka protagonista u domu i samih utakmica. Ragbi postaje validna supstitucija za nelegalne supstance ali likovi i dalje osjećaju tjeskobu i strah od nadolazećeg vraćanja u društvene kalupe. Redaju se treninzi i dobivene utakmice, međutim redatelj Diego Olivares ne nastoji manipulirati adrenalinskim sportskim vrhuncima već je potpuno usmjeren na analize i propitkivanja, do te mjere da u određenim sekvencama one poprimaju poetsku, eluzivnu komponentu. Nakon filma redatelj je objasnio kako je želio «prikazati melankoliju i kroz priču o sportu sačuvati njihovu vlastitu emociju u svemu tome.» Očito je da su i sami glumci  prepoznali film kao krajnji produkt te emocije. Nadalje, izjavljuje: »Pošto su i sami protagonisti marginalizirani, iskoristio sam ragbi kao marginalizirani sport kako bi to naglasio. Postoji analogija između nepravilnosti ragbi lopte i njihovih nepravilnih sudbina.» Na pitanje zašto je u zadnjoj sceni odlučujuće utakmice odlučio ostaviti otvoren kraj, odgovorio je: «Time sam htio naglasiti očitovanu indiferentnost publike za ovakve teme. Nisam prikazao kraj utakmice ali siguran sam da su pobijedili. Dečki u filmu nisu niti narkomani niti delikventi, oni imaju problema ali i veliko srce i želju da promijene svoju stvarnost.» Nedorečen kraj filma i neizvjesnost zadnje scene, u ovom slučaju ukazuje na optimizam i probuđenu nadu u snagu promjene. Ako je Santiago osuđen na pakao, ovi se likovi upravo nalaze u limbu.

Dva filma povezana atmosferom i prikazom društvenih marginalaca, pozitivnim i negativnim oscilacijama u istoj  mjeri intenzivno dokazuju kako je lako upasti u izjednačavanje društvenog položaja i ljudskih vrijednosti. Socijalno osviješteni autori Josue Mendez i Diego Olivares, uspjeli su dokazati suprotno, sagledati iza margine i  senzibilizirati publiku ovim zanimljivim socijalnim dramama.

 

Još iz rubrike