Preskoči na sadržaj
Vijesti

HRFF: Upoznavajući Susan Sontag

Gordana Kolanović Human Rights Film Festival

U subotu, u prostorijama kluba Mama, Jake Perlin održao je predavanje pod nazivom SUSAN SONTAG «THERE» AND «HERE». Kako se u limitiranom periodu od svega dva sata osvrnuti na djela vodeće komentatorice moderne (i postmoderne) kulture, fotografije, AIDSa, svjetskih revolucija, osobe koja je napisala niz romana, drama, pripovijedaka, par knjiga ogleda, čije su knjige prevedene na 32 jezika? Na samom je početku izlaganja Perlin, kustos na Brooklynskoj Akademiji, naglasio kako njegov primarni interes predstavlja upravo njezin utjecaj na kinematografiju, koji je nastajao kao posljedica šireg sagledavanja svjetskih zbivanja i svijesti o tome kako događaje van vlastite zemlje treba uzimati ozbiljno i odgovorno te kao posljedicu  njezine odluke da aktivno sudjeluje u promjenama. Osim kao književnica i esejistica, Susan Sontag djelovala je i kao kazališna i filmska redateljica, snimila je 4 filma: Duet for Cannibals (1969) i Brother Carl (1971) snimljeni su u Švedskoj, Promised Lands (1974) u Izraelu i Unguided Tour (1983) u Italiji. Stav da ne treba «propovijedati» već iskusiti svjetske nedaće odveo ju je u Vijetnam i u Sarajevo gdje je boravila u kriznom periodu od 1993. do 1995. Govorila je «kako je 20 st. počelo i završilo u Sarajevu» a za vrijeme prebivanja postavila je, zajedno s Harisom Pašovićem i sarajevskim glumcima, Beckettovu kazališnu dramu U očekivanju Godota, te time i estetski podcrtala svoj boravak u tom gradu. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

Cijela njena životna filozofija sa snažnim osloncem u kinematografiji dovela je do niza inspirativnih eseja o mnogim filmskim autorima, posebice o Bergmanu i Godardu, čime je u 70-ima približila njihov rad široj američkoj publici koja njihove filmove nije imala prilike pogledati (upoznaje ih također sa književnim radovima Czaslawa Milosza, Danila Kiša, Milana Kundere). Na predavanju saznajemo da je nakon toga uslijedilo aktivno promicanje suvremenih sineasta Mikea Leigha, Abbasa Kiarostamia, Bele Tarra (7-satni Sotonski tango proglasila je najdražim filmom, «gledala ga je 7, 8 puta» ističe Perlin). Kad ju je Perlin upoznao, odlučila je dovesti Belu Tarra u New York, pošto se nikada nije mogla zadovoljiti promatračkom ulogom u kozmopolitskom gradu, već je voljela oblikovati kulturne smjernice i trendove.

8sontag.jpg

Divila se Chrisu Markeru, njegovoj političkoj angažiranosti i lucidnom, gotovo prekognističkom detektiranju recentnih društvenih previranja. Marker bi se naknadno odricao nekih ostvarenja kojima je zamjerao političku agitaciju i pretjeranu jednosmjernost u izričaju. Tako je i sa filmom Cuba Si, snimljenim 1961. koji Marker danas smatra politički naivnim te ne voli da se prikazuje. Iako u tom filmu snimateljska ekipa napušta Kubu prije američke okupacije ipak postoji njen  naracijski nagovještaj u filmu. Film je do 1963. zbog izrazitog antiameričkog tona bio zabranjen a danas se smatra ključnim prikazom revolucionarnih previranja koja su definirala noviju povijest. Tu dolazi do izražaja  razlika u pristupu prijašnjim radovima, koje Marker jednostavno negira dok Sontag ima hrabrosti proturječiti samoj sebi. U svojoj zadnjoj knjizi Prizori tuđeg stradanja vraća se pitanjima o povijesti medijske prezentacije ratova i nesreća koju je započela ispitivati u nizu eseja On Photography, napisanih prije 25 godina. Nastoji odgovoriti na pi<?xml:namespace prefix = st1 ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:smarttags" />tanja da li slike užasa i okrutnosti potiču u nama apatiju, sućut ili nasilnost? Tako se spisateljica u Prizorima tuđeg stradanja sukobljava sa svojim prijašnjim razmišljanjima: «Postavka iz ogleda O fotografiji – da naša sposobnost reagiranja na doživljaje na neki emocionalno svjež i etički primjeren način uzmiče pred najezdom vulgarnih i sablažnjivih prizora – mogla bi se nazvati konzervativnom kritikom širenja takvih prizora. Nazivam tu tvrdnju konzervativnom jer je zapravo potkopan osjećaj stvarnosti. Stvarnost sveudilj postoji neovisno od pokušaja slabljenja njezina autoriteta. Ta je tvrdnja zapravo obrana stvarnosti i ugroženih normi snažnije reakcije na stvarnost.»

Dvominutna Godardova posveta ratnim stradanjima u Sarajevu, kratki film Pozdravljam te, Sarajevo iz 1994., nadovezuje se na priču kako su mediji  fotografije i prizore ratnih nesreća pretvorili u opće mjesto naše svakodnevice. Propitkivanjem i istraživanjem  jedne slike otkrivena su različita područja interesa i samim tim različite dramske osnove priče.

Perlin se zatim osvrnuo na film Josepha Stricka, Razgovor sa My Lai veteranima, snimljen 1971. u kojem pet bivših marinaca hladnokrvno opisuju kako su sudjelovali u masakru civila, uglavnom žena i djece, u vijetnamskom selu My Lai. U tom dijelu Perlin se odmiče od pretpostavki kako je gledanje utjecalo na Susan Sontag i daje intimniji, subjektivniji uvid pošto je Strickov film imao izrazito snažan utjecaj na njega. Odrastajući u Americi on dotad nije vidio taj segment ratovanja, u školi se nisu spominjale takve činjenice. Film je stoga za njega imao određen prosvjetiteljski značaj. Projekcija filma umanjila je potporu američke javnosti ratu u Vijetnamu a nekolicina vojnika i veterana osuđena je zbog ubojstva. »Taj rat bio je za mene stvar davne prošlosti, a kada je počeo trenutni rat, vlada nam je cijelo vrijeme prodavala ideju o velikoj prijetnji u Iraku. Dakle, opet laž. Nakon toga uslijedio je period čekanja u kojem smo očekivali da će se desiti nešto što će zasigurno potvrditi da nam je servirana laž. Prvo smo saznali da ne postoji oružje za masovno uništenje, a zatim su stigle fotografije iz Iraka koje su zorno prikazivala učinke američke vojske, i koje su nam dokraja otvorile oči.»

Sličan utisak na Susan Sontag imale su fotografije nacističkih koncentracijskih logora s kojima se susrela u ranoj mladosti; natjerale su je da se počne baviti promišljanjem tog medija i slikama banalnosti zla. Tako ističe u svojim ogledima: »Ako je postojala godina kad je fotografija svojom snagom definiranja,a ne samo pukog bilježenja najgnusnije stvarnosti nadmašila sve složene pripovjedne žanrove, to je jamačno bila 1945. godina: fotografije snimljene u travnju i početkom svibnja u Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i Dachauu prvih dana po oslobođenju tih logora, te fotografije koje su snimili japanski očevici kao što je Yosuke Yamahata nakon što je početkom kolovoza sprženo stanovništvo Hiroshime i Nagasakija.»

Film Andya Warhola, snimljen 1964. u studiju Warholove kultne Tvornice, 6 Susan Sontag screen tests, traje 24 minute i prikazuje 6 statičnih snimki Susan Sontag u dobi od 32 godine kada je dosegla vrhunac slave. »Došla je na scenu kao izuzetno lijepa žena» – ističe predavač i time ujedno (osim zahvaljujući njenoj intelektualnoj angažiranosti i sveprisutnosti) povezuje njeno veliko prihvaćanje u američkoj kulturi s njezinim izgledom kojeg je ona, prilikom tog snimanja, očito bila svjesna.

U jednom od eseja o Sarajevu, Susan Sontag je izjavila kako pri povratku kući uvijek ima problema objasniti kakva je tamo situacija čak i bliskim prijateljima. Imala je osjećaj da zapravo ne žele čuti istinu i da iz udobne, daleke i neopterećene perspektive ne mogu pojmiti takvu vrstu stvarnosti. Ona sama nije se mogla miriti s grozotama koje se dešavaju «negdje drugdje» već je uvijek nastojala intervenirati.

U 71. godini umrla je od leukemije u New Yorku, sahranjena je u Parizu a njezin sin, novinar i ratni reporter, David Rieff napisao je opširan članak Ilness as more than metaphore (referirajući se na njezinu knjigu Illnes as Metaphor) o načinu na koji je odlučila umrijeti, koji je u konačnici bio u skladu s njenom životnom ideologijom.

Još iz rubrike