I DOKUMENTARCI GRIZU, ZAR NE?
Kao što je i najavljeno, srijeda je za ZagrebDox značila novu XXXL porciju dokumentarnih filmova, njih više od trideset. Kroz tu džunglu moglo se lakše probiti jer je svjetlo dana konačno ugledao i dugo očekivani festivalski katalog. Jednostavan, pregledan, informativan ali i sa nerazumljivom potrebom pretpostavljanja engleskog jezika hrvatskom. No dobro, dosta o popratnim sadržajima, što je sa dokumentarcima?<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Dva predjela i jedno glavno jelo. Od 21 sat hladno predjelo u obliku devetnaestominutnih sendviča od danskog raženog kruha Mojih očiju, potom topli souvlaki Mladoženje iz Sugartowna, a sve skupa kao uvertira u fini ruski boršč Pasja vrućina, divlja divlja plaža koji se služio od 23 sata. No ni najbolji restorani na ovome svijetu nemaju snage za kombinacijom takve tri stvari – sjevernjačke suptilnosti i suzdržanosti, južnjačkog nepokorenog temperamenta s nerazumljivosti, čak i ludilom istoka. Ono što se na papiru činilo kao dobitna kombinacija u stvarnosti je ispalo posvemašnji fijasko.
Moje oči film su autora Erlenda E. Moa. Dvije slijepe djevojčice, Katja i Cathrine, manjkavost jedne dimenzije osjetila nadomjestile su pojačavanjem onih drugih, prije svega sluhom i opipom. Redatelj Mo pokušava, ali i uspijeva osjetilnu kompenzaciju djevojčica prikazati što plastičnije i efektnije. Uspijeva pokazati kako se nedostatak lako može pretvoriti u prednost, samo ukoliko se on želi kao takav prihvatiti. Grčki film Mladoženje iz Sugartowna nešto je posve drugačije. Kimon Tsakiris, scenarist i redatelj filma i više je nego očigledno razmaženo atensko dijete. Za nekoga tko je pored filma studirao i sociologiju u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Engleskoj očekivalo bi se više suosjećanja i razumijevanja no što nam ga je pokazao svojim filmom. Kimon je tako zagrizao u temu koja je u jednom trenutku snažno uzdrmala Grčku – jedno selo negdje tamo u njihovoj zabiti shvatilo je da će riješiti problem akumulacije neženja time da se jednostavno uvezu žene. Do Ukrajinki i Moldavki se nije uspjelo doprijeti, ali zato do usamljenih Ruskinja jest. No uzalud, jer na kraju Ruskinje nisu bile zainteresirane… U međuvremenu, za vrijeme njihovog nećkanja autor je odlučio pošteno ismijavati neuke i nesamopouzdane seljane kojima ako biološki sat još nije otkucao, onda već sutra hoće. Uistinu, što drugo napraviti sa usamljenim, nesretnim i neostvarenim muškarcima nego ih pošteno ismijati? Odrasli u svijetu koji im je govorio da se moraju ekonomski osamostaliti da bi mogli osnovati obitelj, a naposljetku su ostali sami i neželjeni. Ali eto, svako zlo za neko dobro – lijep dio publike u dvorani SC se slatko nasmijao, a vrlom će nam Tsakirisu tužne grčke neženje osigurati bar još pokoje festivalsko gostovanje.
I onda Pasja vrućina, divlja divlja plaža. Malo što na svijetu gledatelja može pripremiti za ovaj ruski kolaž slika. Možda volontiranje u leproznim krajevima crne Afrike sa Zolom kao jedinom lektirom i Jerryjem Springerom kao jedinim televizijskim zabavljačem. Suzana Baranžijeva, Vitalij Manski i Aleksander Rastorguev odlučili su hodati s upaljenim kamerama po plažama Crnog mora i snimati sve što vide. Pijani, drogirani, bolno siromašni i vrlo zatucani su to turisti, odnosno lokalni dužnosnici. Svađe, tučnjave, seks, suze i blato do grla. To su uspjeli promatrati samo oni sa snažnim želucem, željom i živcima. Na kraju se tako bogata večera pretvorila u jednu prolongiranu vizualno – sadržajnu patnju… Nadajmo se da će petak donijeti bolje vjetrove.