Preskoči na sadržaj
Vijesti

I «DRUŽBA ISUSOVA» U KINIMA

Davor Šišmanović

Film Silvija Petranovića prikazuje se usporedno u oba zagrebačka mulipleks kina, što (čini mi se) potvrđuje da su izglađeni nesporazumi među distributerima koji su se prelamali preko leđa kinogledatelja. Bilo kako bilo, film «Družba Isusova», nakon što je prikazan u službenim konkurencijama čak četiri ugledna svjetska festivala (Shanghai, Sarajevo, Sao Paolo, Kalkuta) – ugledao je i mrak naših kina. Premijera je održana istodobno u dvije dvorane u Brodwayu, a nazočili su joj gotovo svi članovi filmske ekipe.

druzbaisusova2.jpg

Zvjezdani se štimung, dakako, ponajviše širio oko Leone Paraminski, koja je strpljivo pozirala i odgovarala na novinarske upite. Za divno čudo, među premijernim gledateljima nismo uspjeli prepoznati nijedno lice koje bi moglo biti ovlašteno, službeno (ili bilo kako drugačije) prokomentirati stav Crkve o filmu. Naime, još nakon pulske projekcije bilo je mišljenja koja su u ovoj ekranizaciji vidjela kritiku nekih postupaka i svjetonazora Katoličke Crkve. No ključ za iščitavanje ovako sročene povijesne drame može se tražiti i na relaciji crkveno proklamirane duhovnosti s jedne, i zavodljivosti ovozemaljskih materijalnih dobara s druge strane. Ključ može biti i u Šotolinoj «pili naopako», gdje je Isusovački red metafora ondašnjega čehoslovačkog socijalističkog režima. Ali u zabludi neće biti ni oni dobronamjernici koji ga odgledaju kao intimističku, univerzalnu ljudsku dramu. A uglavnom su tako film vidjeli i dobro raspoloženi premijerni gledatelji.

druzbaisusova1.jpg


Nakon projekcije i pljeskom popraćenog naklona, dobro raspoložen bio je i glavni glumac Milan Pleština, koji je utjelovio Hada, isusovca raspetog između hijerarhijske poslušnosti i vlastitih emocija. Među sporednim i epizodnim likovima posebno će u sjećanju ostati nastup Livia Badurine u roli nadbiskupa. A ovoljetne duge mračne pulske noći «Družbi Isusovoj» donijele su i Zlatnu Arenu za scenografiju koju potpisuje Ivo Hušnjak. U obrazloženju stoji i kako se «Izabrani i izgrađeni elementi stapaju ... ne samo u vizualni identitet filma, već likovni izraz postaje dijelom filmske poruke». Ali kada je riječ o vizualnoj dojmljivosti, ne bi trebalo zaobići ni doprinos direktora fotografije Miše Orepića.

thesocietiofjesus.jpg


Sve u svemu, «Družba Isusova» ambiciozno je zamišljena i jednako tako producirana. Ali negdje između zamišljanja i produciranja smjestio se i temeljni problem. Suzdržanost, gotovo asketizam većine kreativnih postupaka koji ga sačinjavaju - umrtvili su njegov ritam i otupili mu priču. Nasilno obuzdavanje ljubavne (i ljubavničke) strasti među glavnim protagonistima predstavljeno je glumačkim samozatajivanjem, što je načelno logičan postupak, ali iz nekog razloga ta je igra često patetična i drvena. Povremeno «drvenost» preplavljuje čitav film i stvara višak komornosti. «Mama» i «tata» projekta - Silvije Petranović, koji je prava za ekranizaciju romana dobio od Šotole osobno, prihvatio se i scenarističke prilagodbe i režije i producentskog posla (a vjerojatno i još koječega), i možda mu je sve to odnijelo onu dozu kreativne usmjerenosti koja je nužna kako bi projekt do kraja zaživio kao film.
Konačno, Petranović je «Družbom Isusovom» pokazao da ima što za reći. A rekao je to ne radeći kompromise s pomodarstvom, vjerujući u svoj film. Pa – kako vam drago
      
Davor Šišmanović

 

Još iz rubrike