Igrani zaključak utorka
U večernjem terminu jučer su na festivalu prikazana i tri igrana filma koja se nalaze u konkurenciji. S jedne strane imamo umjetničku dugometražnu dramu "Crveno i crno", a s druge kratkometražne filmove "Tri ljubavne priče" i "Gospođa za prije".
Tri ljubavne priče – redateljica i scenaristica Snježana Tribuson je nastavila temu marginalizacije i netolerancije spram društvenih skupina koja se provlačila kroz većinu dokumentarnog programa tog utorka. Dodatno naglašeno činjenicom što je njen film rađen u maniri dokumentarca. "Tri ljubavne priče" su zanimljiv i riskantan potez koji prilazi problemu zlostavljanja žena u Hrvatskoj da bi od njega načinio iznenađujuće duhovit film.
Da ne bude zabune, ovaj film ne banalizira i ne ismijava tematiku. Njegov je humor šećer za gorku pilulu priča o trima ženama (koje glume Ljiljana Bogojević, Judita Franković i Dragica Srečković) koje se, svaka na svoj način, pokušavaju nositi sa svojim muževima koji ih maltretiraju. Usporedno s tim razotkriva se i prešutna tolerancija malograđanske sredine spram obiteljskog nasilja koje ih manje uzrujava nego lokalni pas koji napada prolaznike.
Na kraju, sve će tri žene riješiti svoj problem na različite načine. Jedna će skokom s prvog kata pobjeći iz kuće gdje ju je muž držao zaključanom. Druga će mužu odsjeći ruku zbog čega će završiti u zatvoru, dok će on ostati na slobodi - nekažnjen ali i osakaćen. Umirovljenica koju je muž godinama maltretirao će pak konačno pronaći bračni sklad nakon što on ostane paraliziran zbog moždanog udara.
Od tri filma prikazana te večeri, "Tri ljubavne priče" je od publike dočekan daleko najtoplije.
Crveno i crno – za razliku od filma Snježane Tribuson "Crveno i crno" redatelja i scenarista Željka Senečića gorka je i mračna drama aspurda. Felix (Božidar Orešković) je ostarjeli slikar koji planira počiniti samoubojstvo nakon što mu liječnički nalazi potvrde predosjećaj da boluje od raka. Dok čeka nalaze, on se prisjeća posljednjih 20-ak godina svog života. Upoznajemo njegovu usamljenost i nesposobnost da pronađe ljubav ili barem zadovoljstvo u svakodnevnom životu. A onda opet, njegov se nemir odražava kroz društvene i političke promjene u hrvatskom društvu 1990-ih. Taj sveopći nemir je dodatno naglašen nelinearnom strukturom priče filma.
Senečićeva je perspektiva karakteristično hrvatski nihilistička i cinična. Hrvatska je u "Crvenom i crnom" zemlja ratnih profitera, očajnika te plitke i sebične mladeži. Ljubav ne postoji, a sreća i stabilnost su iluzije. Jedini predah u tom općem raspadu sistema su trenuci gorkog i mračnog humora, kao kad Felix pokupi rijetku vrst indijskog tripera što liječnik poprati komentarom da on i preostala dvojica u čekaonici mora da su prijatelji kad očito poznaju istu djevojku.
Prikaz žena u filmu učinio se iznenađujuće negativnim – čak i za tako mračan film. Možda je to samo način na koje Felixov lik vidi svijet, ali čak i ako jest, nakon što on po treći put susretne ženu banalnog imena (Boba, Dora, Koka…) koja se pokaže jednako nevjernom sponzorušom kao i sve prije nje, za takvu perspektivu nema druge riječi doli: prezriv"
Na kraju, spomenimo jednu dobru i jednu lošu tehničku stranu filma. Loša je bila kvaliteta zvuka zbog koje su razgovori glumaca u filmu na trenutke ostali prigušeni ispod glasnije (iako vrlo atmosferične i dobre) glazbe. S druge strane, vrijedi istaknuti vizualni izgled filma kojim dominiraju crna i crvena boja iz naslova, povremeno popraćene neutralno bijelim pozadinama.
Gospođa za prije – posljednji igrani film večeri bila je 15-minutna ekranizacija kratke priče nekadašnjeg FAK-ovca Zorana Ferića iz njegove zbirke "Mišolovka Walta Disneya". U "Gospođi za prije" redatelja Miroslava Sikavice kao narator se pojavljuje franjevac (Ivica Vidović) koji, nakon što u njegovoj sobi budu pronađeni aktovi žene koje je sam naslikao, mora svećenicima objasniti tko je ona. Gospođa za prije (Ksenija Mirković) je bila samohrana majka čiji je sin umro od dijabetesa prije svog šestog rođendana nakon čega je zapala u krizu identiteta i zapustila se. Njena se pojava pokazala iznenađujuće unosnom kada joj je omogućio posao modela.
Filmom se provlače motivi bolesti: depresije, tumori, nasljedne bolesti. No, usprkos tome, u priči (kao i u njenoj ekranizaciji) osjećamo iznenađujuću toplinu. Njoj doprinose određene promjene u scenariju u odnosu na originalnu Ferićevu priču, ali i stil snimanja u kojem prevladavaju tople boje. "Gospođa za prije" se na koncu pokazao savršenim završetkom još jedne serije projekcija na 16. Danima hrvatskog filma.