Preskoči na sadržaj
Vijesti

Iluminacija

Hrvoje Pukšec Zagrebfilmfestival 2005

Posljednji natjecateljski dan, dapače posljednja natjecateljska projekcija ponudila je pravi dragulj. Iluminacija francuske redateljice i scenaristice Pascale Breton film je kojeg je potpisnik svih ovih igranofilmskih recenzija ZFF dana čekao i dočekao. Često razmrvljena naracija, tempo usporen do krajnjih granica no istodobno odlična kamera, na trenutke nadrealna a odmah potom naturalistična priča podcrtana pamtljivim glumačkim izvedbama i jednostavnom glazbenom potkom koja svijet mladog dvadesetogodišnjaka Ildutta nenametljivo no bitno dopunjuje i povezuje.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

Ildutt (maestralni Clet Beyer) je izgubljen, hipersenzibilni mladić. Iako je ušao u dvadesete ni izbliza nije odredio svoj put. Od ranije izmučen osobnim egzistencijalnim duhovima novi slom doživljava radeći kao ribar. Koprcajuće ribe u potoku krvi i iznutrica za njega su jednostavno previše. Povratkom u rodno mjesto gotovo da autarkično tumara kroz dane. Vidjevši Christinu (Mélanie Leray), njegovateljicu njegove bake konačno pronalazi smisao; pronalazi ljubav. Zapušten, neugledan i nemaran svejedno se uspjeva otrgnuti od konstantnih introspekcija – sagledava realno sebe i odluči se promijeniti kako bi ostvario kontakt s Christinom. Odlazak psihijatru ali i obližnjem guruu posve su otvorene opcije za Ildutta. On jednostavno želi 'postati normalan'.

 

Promišljajući Iluminaciju i njenog Ildutta dio je kritike posegnuo za Dostojevskim i njegovim Knezom Miškinom iz romana Idiot. No Ildutt nije Miškin. On uistinu živi u posve svom svijetu i uistinu ga preplavljuje bezgranična ali istovremeno naivna ljubav, no za razliku od Miškina zadržava trunke realnog odmaka. Pokušava se mijenjati jer je svjestan okolnosti koje ga razdvajaju od Christine. Ono što je Pascale Breton uspjela u potpunosti je do tančina iscrtati kartu Ilduttove osobnosti. Tek u posljednjih dvadesetak minuta to otkrivamo. Za cijelog trajanja filma (više od dva sata) Ildutt izgleda poput squottera, tako se oblači, tako mu izgleda soba. No tek pred kraj uviđamo kako je on sin jedinac sređene radničke obitelji. Redateljica Breton sačuvala je taj uvid za kraj posve mijenjajući tako našu recepciju glavnog junaka. Tek u tom trenutko spoznajemo koliko je velika bila (da, ovo je turobna drama ali s optimističnim, nimalo patetičnim završetkom) Ilduttova otuđenost.

 

Kritika koja će Iluminacija najčešće čuti jest razvučenost. No ovo je film zamišljen bez upotreba prečaca. Studiozno se pristupa svakoj nijansi duhovnog stanja smetenog mladića i pri tom se ne zaboravlja na stvaranje sinergije slike, sadržaja i zvuka. Sjetno agresivna gitara ne propušta svaki bljesak Ilduttove odlučnosti, baš kao što ni tračak sunca ne zaboravlja trenutnu navalu vitalizma. Istodobno, film ne zaboravlja dati prikaz male sredine i monotonog radničkog života, ali i obračunati se s rješenjima džepno jednokratnog new age karaktera (guru Rudi).     

 

Iluminacija je spor, meditativan film za sladokusce. On ne trpi svakodnevnu užurbanost ili konzumersku potragu za instant zabavom/odgovorima. Pascale Breton snimila je minuciozno djelo bez propusta ali ono što iznenađuje jest lakoća kojom je privela film kraju. Bez pretjeranog poentiranja ili naglašavanja jednostavno se ponudila situacija sa svim potrebnim odgovorima. Uistinu pohvalno za filmašicu kojoj je ovo prvi dugometražni pokušaj. Što reći na kraju doli: odličan zaključak sveukupno vrlo uspjelog  festivala.

 

illumination 4.jpg
Iluminacija Pascale Breton 

Još iz rubrike