IMA LI ''KURVA'' DUŠU?!
Spoj činjenice i mašte priču čini potpuno novom i originalnom, a gledateljima nudi mogućnost da zavire u tajni svijet koji je predmet morbidne znatiželje.
''KURVA''<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Redatelj: Maria Lidon Luna
Uloge: Daryl Hannah, Denise Richards, Joaquim de Almeida
Trajanje: 100 minuta
Godina izdanja: 2004.
Izdavač/ distributer: Dolores Picture's Jose
Spoj činjenice i mašte priču čini potpuno novom i originalnom, a gledateljima nudi mogućnost da zavire u tajni svijet koji je predmet morbidne znatiželje.
IMA LI ''KURVA'' DUŠU?!
Španjolska glumica i redateljica Marie Lindon poslužila se bestsellerom Isabele Pisano ''Yo puta'' ( ''Kurva'' ) da bi snimila istoimeni film o svim akterima ''hranidbenog lanca'' unutar elitne prostitucije i industrije pornića u kojem se prodaje tijelo pred kamerama. Film je strukturiran tako da u intervjuerskim iskazima defiliraju prostitutke, žigolo, makroi, mušterije, porno glumice i producenti a sve u stilu hibrida dokumentarca i igranog filma tako da vas nakon nekog vremena čitava stvar počinje iritirat jer ''istinito'' i ''fikšn'' stalno se potiru i isprepliću na pomalo neprirodan način koji evoluira u više smjerova tako da se po samom završetku filma osjećate pomalo zbunjeno, pitajući se u čujemo je draž ovog toliko hvaljenog ostvarenja koje se diči provokativnošću i originalnošću samo zato što je izmiješalo stvarne prostitutke i glumce a uz to proputovalo niz svjetskih festivala od Madrida, Budimpešte, Pariza i Las Vegasa. Svojevremeno najmlađa redateljica u povijesti kinematografije, Maria Lidon spojila je tradicionalni snimateljski rad s najnovijom tehnikom digitalne postprodukcije čiji je rezlultat avangardna estetika, moderna, sofisticirana, hrabra i izrazito suvremena ali u isto vrijeme prilično suhoparna, bljutava i nestrastvena.
Teme prostitucije u domaćem filmu prvi put se ovlaš dotiče redatelj Veljko Bulajić snimivši c/b film ''Uzavreli grad'' ( 1961.) u kojem na provokativan način spaja ''lake žene'' i poslijeratne ''socijalističke ideale'' vođene parolom ''nema cvijeća što je jorgovan, nema borca što je partizan'', zbog čega je imao grdnih problema jer je pokazao da nisu baš svi revolucionari ''cvijeće'' a mehanizam vlasti rigidno surov prema njihovim sljedbenicima. U tom neorealističkom hibridu seljaci i njihove porodice, inženjeri, tehničari i prostitutke skupili su se na izgradnji industrijskih postrojenja u Zenici. Osjećajući dobro sve želje i preokupacije ovih ljudi, glavni lik Šiba pokušava da im pomogne, radeći sa predanošću i ljubavlju koja prevazilazi njegovu dužnost. Teško je zadovoljiti sve i ostvariti što više u tom uzavrelom gradu i Šiba čini greške, nošen željom da postigne nemoguće. Velikim naporom, graditelji uspijevaju savladati stihiju poslije pucanja brane, i dok prvo željezo teče iz novih peći, Šiba biva smijenjen zbog učinjenih grešaka pa napušta uzavrelu Zenicu. Prikrivene reference na Andrićevu ''Na Drini ćuprija'' više su nego očite. Nekima je posebno smetao glavni junak Šiba ( o.p. ime lika prema Hajrudinu Šibi Krvavcu poznatom kao bosanskom redatelju filma ''Walter brani Sarajevo'' ), koji se ''spetljao sa jednom od fuksi''. Teorijski potkovaniji kritičari našli su u ''Uzavrelom gradu'' dokaz da je neorealizam neprimjenjiv u našim revolucionarnim uslovima, jer on izvorno, u Italiji, oslanja na prikaz društvene nepravde, teškog života radničke klase i surovosti propadajućeg kapitalizma, čega u nas nema. Zanimljivost je da je na scenariju surađivao tada vodeći scenaristički autoritet u pogledu neorelističkih koncepata Bruno Bareti.O pozadini navedenih problema s vlasti Bulajić je u jednom pismu potpisniku ( Dragi Tirke…) izjavio: ''Poslije pulskog festivala, gdje ''Uzavreli grad'' nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film, na sjednici Glavnog odbora Socijalističkog saveza BIH, u Sarajevu, nekoliko diskutanata oštro je opalilo po filmu. Jedan od njih je izjavio ''da bi po tom filmu moglo zaključiti da su željezaru u Zenici gradile kurve, a ne borci za socijalizam, radnici, omladina, komunisti''. Poslije te sjednice film se prestao prikazivati u nekim gradovima…Da bih nekako amortizirao napade na film i spriječio da ga ne počnu skidati sa repertoara i u drugim gradovima, otišao sam u CK i predložio raspravu o filmu, nešto kao okrugli stol…Od toga, razumije se, nije ispalo ništa'' tužio se Bulajić. Kao homage nedavno preminulom velikom glumačkom umjetniku, vrijedno je spomenuti kako je u tom filmu debitirao tada travnički amater Zaim Muzaferija kojem je Bulajić nakon pomnog promatranja na desetke amateriskih ''faca'' među kojima je bio i Zaim, stavio ruku na rame i rekao: "Stari, oči te spasiše.''
I dramska serija ''Kiklop'' Antuna Vrdoljaka također se ''očešala'' o prostituciji u sceni u kojoj zabrinuti intelektualac Melikor Tresić ( Frano Lasić ) za vrijeme noćne šetnje zagrebačkim ulicama rezignirano odbija ponudu lake dame no ova ga podbada pri čemu dolazi do duhovitog verbalnog okršaja kojeg ne bih citirao pošto izvučen iz konteksta serije ispada pomalo vulgaran, Vrdoljak je sličnu situaciju ponovio u adaptaciji Marinkovićevih novela ''Karneval, anđeo, prah '' a teme prostitucije dotiče se i u ''Gospodi Glembajevima'' u kojoj se razotkriva mračna prošlost barunice Casteli.
U zadnjem velikom međurepubličkom koprodukcijskom filmu ''Čaruga'' Rajka Grlića, imamo zanimljivu scenu u kojoj Davor Janjić u bordelu uplašeno pobjegne od ''lakih žena'' koje ''očalama'' gledaju prema dolje ''stvarčice'' Čaruginih jataka, vičući: Svi ste vi kurve! I danas svatko ima svoju verziju o sudbini Čaruge, jakog, oniskog muškarca ''revolucionarnog izgleda'', punog strasti i energije, lokalnog antijunaka, okrutnog ubojice, komičnog lika iz Max-Bunkerovog arsenala onih koji ''uzimaju bogatima da bi dali sirotinji'', sljedbenika ''Oktobra'', kobnog ljubavnika, vođe bande ''Kola gorskih tića'', koji je živio u burno vrijeme kada se tisuće vojnika vraćalo iz rata, djevojke odlazile raditi u bordele a odmetnici ''zbrisali'' u šume tako da su u selima živjeli samo djeca, starci i udovice što je na Balkanu gdje su pljačkaši ostali cijenjena profesija sve do danas, otvorilo put Čarugi da postane legendarni pljačkaš i ''faker''. Takvu situaciju Grlić je prezentirao stilom koji je na tragu western poetike u kojoj se svaki kauboj kad-tad nađe u zagrljaju lake žene pa je tako i Čaruga ljubovao s nekoliko njih koje su u najmanju ruku ''posrnule'' uslijed dekadentnih okolnosti ''revolucionarne epohe''.
Našu otužnu atmosferu u kinematografiji devedesetih i izvan nje u kojoj je Tanatos nadvladao Eros tako da je Smrt postala vrhunska ekstaza, uzdrmana je pojavom nekolicine filmaša koji se nisu obazirali na dogmatski filmski ukus dušebrižnika čija je veza s čarolijom celuloidne vrpce jednaka nuli. Tako je Lukas Nola vrlo vrlo dobro shvatio da mu obilazak štajge zajedno s policijom i promatranje privođenja prostitutki spada u ''opis radnog mjesta'' kako bi što bolje prikazao svijet prostitutki u linchevski obojenom ''Ruskom mesu''.

No da puno ne filozofiramo, drito na pun sadržaj jedinog nam pravog filma na temu najstarijeg zanata na svijetu. Zagreb, početkom rata. Na obdukcijskom stolu sudske medicine leži mrtvo i iznakaženo tijelo Laure Palamar. Ida, sestra mrtve djevojke posumnjat će u policijsko izvješće koje kao razlog smrti navodi samoubojstvo, a bolničar, Idin bratić, potkrijepit će njene sumnje no predložit će joj da ne zapitkuje previše jer čitav slučaj ima mračnu pozadinu. Laura radila je, nakon odležanih 4 godine zatvora i potpunog prekida odnosa s obitelji, u javnoj kući kao prostitutka i njezina smrt ne bi trebala uznemiravati nikoga. Međutim, Ida, mučena grižnjom savjesti zbog prošlosti neraščišćenih odnosa sa sestrom javlja se na oglas za rad u Salonu za masažu i poduzima vlastitu istragu koja će je odvesti mnogo dalje nego što je uopće i mogla zamisliti. Upoznat će ljude za koje nije znala da uopće postoje; šaroliko društvo djevojaka iz struke, mušterije, šeficu Renatu, čuvara kuće Hrvoja Stipetića i vlasnika, napola ludog Vuka. Uskoro će pod nerazjašnjenim okolnostima umrijeti još jedna prostitutka a zatim i službenik Ministarstva ( ubio ga Vuk: Vidi, uprlja mi odijelo! ) što će potaknuti policijsku istragu koja će pokazati da je malo tko nevin.
Film ''Rusko meso'' otkriva svijet organiziranog kriminala i prostitucije, svijet korupcije i šverca oružjem, svijet seksualnih izopačenosti i narkomanije za kojeg ste znali da postoji, ali ste uporno okretali glavu na drugu stranu jer to je bilo vrijeme kada su ''nacvrcani'' UeN-ovci sakupljali ''droce'' po Gajevoj revnošću kamiona poduzeća Čistoće koji ispred svake zgrade utovari po koju vreću, a za one koji ne znaju povijest, prostitutke su u nekadašnjem Zagrebu bile stacionirane na lokaciji oko Stare Tkalče o čemu bi bilo zgodno snimiti film u stilu ''Berlin-Alexanderplatza''. Film ''Rusko meso'' snimljen je na lokacijama u Zagrebu, Cresu i Opatiji te studijima Jadran filma koji su za tu priliku pretvoreni u prostorije javne kuće. U filmu nastupaju tada najjača imena hrvatskog glumišta svih generacija u 46 govornih uloga. A film obiluje posebnim efektima pod vodstvom iskusnog Marjana Karoglana, a treba posebno naglasiti da u jednoj sceni, uz eksplozije automobila i kuće, u pucnjavi sudjeluje čak 19 glumaca što je već na tragu maloj posveti Peckinpohovoj ''Divljoj hordi''. Jedina zamjerka jest da se u filmu ne vidi niti jedna naga djevojka dok su surovost i nasilje nad prostitutkama vrlo dobro prikazani a mogu se usporediti s scenama iz filma Dejana Aćimovića ''Jel' jasno prijatelju'' gdje dvije prostitutke dolaze u zatvor a jedna od njih biva isječena i pretučena od pomahnitalog zatvorenika koji kao da je bio nadahnut Jackom Trbosjekom, svojedobno najvećim neprijateljem londonskih prostitutki.
Da prostitucija i njene uposlenice ne moraju biti prezentirane na opskuran i mračan način pokazao je Branko Schmit filmom ''Kraljica noći''. Osijek 1968. Sedamnaestogodišnji Tomo ( Luka Dragić ) najveća je veslačka nada Osijeka za juniorski kup koji će u tom gradu otvoriti Josip Broz Tito. Zavođenje djevojaka baš mu ne ide od ruke zbog fizičkog hendikepa koji skriva čak i liječnicima u bolnici. Lokalni moćnici po svaku cijenu žele prisiliti mladića da vesla. Pritisci na Tomu postaju neizdrživi kad mu uoči kupa socijalistička vlast pritvori oca kao političkog sumnjivca a sam Tomo biva ''izliječen'' spavajući po prvi put s prostitutkom Kečigom, stvarnom osobom koja još uvijek živi u Osijeku a priča se da dotična dama nije bila zadovoljna kako ju je Scmit prikazao pa mu je svojedobno prijetila sudskom tužbom. Zanimljive glumačke kreacije u izvedbi plejade glumca koji su skinuli različite naglaske, zamagljena fotografija, dobri kostimi i scenografija doprinijeli su kvaliteti ovog ostvarenja koje se deklarira kao ''erotska komedija'' koja je po prvi puta ''otpustila davno blokirane kočnice Erosa'' u našoj ''do grla zakopčanoj'' kinematografiji čime si je priskrbilo nekoliko gotovo zanemarivih neprijateljskih napada od strane crkvenih i inih autoriteta dok su klinci po ulicama zdušno citirali likove: ''Mali je fenomen'', ''Opa, Miki, vidi ti mog veslača'' itd. A jedna od zanimljivijih scena jest ona kada Kečiga priupita mladića Tomu: Što misliš, imaju li kurve dušu?! Schmit je uspio dočarati nostalgiju u kojoj vrijede njegova stilizirana pravila u kojima povremeno zaiskre Fellinijevske silnice dok su mnogi kritičari usporedili film s ''Balom na vodi'' kao i poetikom erotsko-nostalgičarskih populističkih filmova iz doba socijalizma čiji je vrhunac provokativnosti ''Seks-partijski neprijatelj broj 1'' Dušana Sabe, koji je izluđivalo vladajući establišment kao da npr. danas netko snimi film o erotskim dogodovštinama za vrijeme Domovinskog rata a prije toga se dobrano nagledao serije ''Mačak pod šljemom''. No, vratimo se na zaključak u pogledu Scmitovog filma: bolje ''jamiti'' prokušano nego napraviti loš original. Scmit je okrznuo prostituciju i u prijašnjim ostvarenjima ''Srce nije u modi'' u sceni u kojoj se vojak zaigrao s ''lakom ženom'' oslonjenom od haubu auta kao i ''Đuki Begoviću'' kojim se vraća u vrijeme u kojem su ''bircevi s ciganskim svircima i lakim ženama'' na slavonskom selu bile sasvim uobičajene pojave.
Ovim gorućim problemom 90-tih u BiH pozabavio se Pjer Žalica svojim prvijencem ''Gori vatra'', zanimljivo ispreplićući vruću političku klimu s ''organiziranim kriminalom i kuplerajima'' gdje se izdvaja scena u kojoj prostitutke za vrijeme ''guslanja'' s makroima ( kako reče Kliker u filmu ''Sjećaš li se Dolly Bell'' ) razgovaraju o astronomiji pri čemu se razotkriva neobrazovanost dotičnih žena.

''Sjećaš li se Dolly Bell''
I prijašnji ponajbolji BiH filmovi itekako su se bavili prostitucijom pa tako imamo seosku ženu koja se prodaje za bikove i krave a ponekad joj se dogodi da pristane ne tražeći adekvatnu naknadu u Matićevom filmu ''Žena s krajolikom'' za kojeg je Kusturica svojedobno izjavio da bi želio da ga s njim pokopaju pa ne čudi da se te teme ovlaš dotaknuo u svoja prva dva filma. Kultna scena iz filma jest ona kada muž skine gaće svojoj ženi i posjedne je golom stražnjicom na mravinjak jer ga je varala sa tucetom ''komšija'' i ostala trudna tvrdeći da je dijete njegovo ali dosjetljivi muž je podiže sa mravinjaka i vješto upita: Ajd sad reci koji te mrav ugrizao?!
U Sidranovom scenarističkom biseru kojeg redateljski potpisuje za neke ''pokopan'' Emir Kusturica ''Sjećaš li se Dolly Bell'' glavni lik je mladić Dino koji doživljava ljubavnu avanturu s prostitutkom koju je sklonio u svoje utočište na tavanu. ''Jesi ti hipnotizirao ono na tavanu'', ''Jao, što mi šumi u ušima'', ''Što si zinuo k'o som'' ostaju biseri dijaloške lucidnosti obojene newprimitivs poetikom. Najdirljivija scena ovog svjetski višestruko nagrađivanog ostvarenja jest trenutak kad sarajevski luzeri i mangupi prave ''redaljku'' nad prostački zanosnom Ljiljanom Blagojević, odjednom se čuje ''jalijaš'' Mirsad Zulić zvani Šintor, koji nakon ''obavljenog posla'' na tavanu viče: ''Rasime, reci staroj da podgrije paprike!'' I tako se nastavlja redanje mladića nad Dolly Bell koju je Dino zavolio pa zbog toga plače na kiši. Riječ je o ''humoru kroz suze'' koji je Sidran uporno branio zanovijetajući Kusturici i njegovoj generaciji na direktnoj vulgarnosti. Za usporedbu, navedimo dva primjera scenarističkog i redateljskog pristupa humoru u tom filmu. Otac ( Slobodan Aligrudić ) i sin mu Dino ( Slavko Štimac ) hodaju ulicom po kiši kao dva muškarca. Otac: Dino, jeli bilo što sa onom tvojom malom, kako se već zove?/ Dino: Jes' tata, onako malo u usta./ Otac ( zatečen ): Šta u usta?!!/ Dino: Pa ljubili se./ Otac: A to.
U ovoj sceni koju u potpunosti potpisuje Sidran radi se o profinjenom humoru koji je vrlo dobro razrađen u scenama Dininog druženja s prostitutkom Dolly Bell gdje je izbjegnuta bilo kakva vulgarnost za razliku od žešće redateljske intervencije u sceni kad obitelj dolazi u posjet kod očevog brata ( ''Dininog daidže ) i sjedeći za stolom biva svjedokom bratske tuče između njegovih sinova Dine i Fahrudina. Očev brat ( Pavle Vujsić ) govori mu da ih razdvoji, na što otac onako ''pjan'' od rakije odgovara: Neka ih, neka se čeliče, jebo im ja mater!
Naravno, radi se o redateljskoj intervenciji u Sidranov skriveno-humoran scenarij kojeg je napisao kao i sve ostale scenarije na način da ga je ''redatelj priveo u nekakav hotel ili zgodni pansion u šumi i ne puštao ga dok ne dovede stvar do kraja''. Isti scenarističko-redateljski dvojac ponovit će sličnu situaciju s prostitutkama u ''Ocu na službenom putu'' scenom kad Otac ( Miki Manojlović ) odvodi sa sobom sina Malika kako bi bio njegov alibi za druženje s lakim ženama. No, malac na zabavi u Zvorniku pali haljinu jednoj od prostitutki, spustivši se ispod stola a kasnije i ''ocinkari'' čitavu stvar majci.
I Srađan Dragojević u svoja prva dva filma glavne junake dovodi do prostitutki. U samokritički intoniranom filmu ''Lepa sela, lepo gore'' ( mnogi su skloni proglasiti film perfidnom propagandom dok drugi ističu prilično jaku tragi-komičnu kritiku vlastitih svetinja i mitova, zboga čega se sam Dragojević nakon ''Rana'' sklonio na neko vrijeme u Ameriku potpisavši primamljiv ugovor sa studiom ''Miramax'' ) balavci Halil i Milan penju se na brdo na prvi seks s prostitutkom od milja zvanom tetom Džanom ( svojevrsna baba Ježovička na anfitaminima ) koji će propasti uslijed čudnovatih okolnosti. I dok joj prvašići zaviruju pod suknju za vrijeme penjanja na brdo, sumnjičava teta Džana zapitkuje balave mušterije: ''Momci, imate li vi para za ovo planinarenje?'' Ova dogodovština pojačava prijateljstvo izdignuto gotovo do bratstva koje će se završiti krvavim ratnim sukobom ali prije toga nastradat će teta Džana jer će dobiti kamenom po glavi nakon što pokuša smiriti ''djetinjastu mušteriju'' Halila riječima: Šut bolan, erotika! U ''Ranama'' bubuljičave pubertetlije Pinki ( glumac Dušan Pekić poginuo nedugo nakon snimanja ) i Švabo doživljavaju gubitak nevinosti upravo s prostitutkom koju im je namjestio čika Kure, svojevrsni rođo Vuku u ''Ruskom mesu'' Lukasa Nole, Jakovu Guberini-Gubi u ''Diplomi za smrt'' Živorada Tomića, Goranu u ''Kajmaku i marmeladi'' bosanskog Fernandela Branka Đurića-Đure. Sve su to likovi makroa-kriminalaca, momaka iz susjedstva koji su skloni iščupati vam pozlaćeni krajnik iz usne šupljine ukoliko ne podmirite dug nakon ''randevua'' s njihovom ljepšom polovicom ili ako im ne pristanete biti ''doživotnim jamcem'' za vilu u Gornjoj Dubravi, čiji je ''nedostižni uzor'' Don Corleone u ''Kumu'', a prema riječima šaljivđije Pervana takvu osobu koja se nalazi na vrhu ''kriminalne piramide'' u Zagorju nazivaju ''japa'' ( otac ) pa bi zgodno bilo po uzoru na Copolinog ''Kuma'' snimiti zagorsku mafijašku sagu ''Japa 1'' i ''Japa 2'' koja bi bila zašećerena ''lakim ženema''.
Izgleda da će hrvatska kinematografija u ovom desetljeću povremeno skrenut u ''kurvanjska posla'', Goran Rušinović najavljuje filmsku adaptaciju u američkoj produkciji, najpoznatijeg hrvatskog romana koji dotiče temu prostitucije, radi se o Krležinom ''Povratku Filipa Latinovitza'' u kojem mladi Filip ukrade i spiska majčine pare bančeći s lakim ženima da bi mu majka, bivša prostitutka, zauvijek zatvorila vrata njenog doma. Osim ''Povratka Filipa'' Krleža je u novelama ( npr. ''Smrt bludnice Marije'' ), dramama ( npr. ''Vučjak'' ) i pjesništvu često spominjao dotične dame na lošem glasu dovodeći ih u kontekst ovdašnjeg provincijalnog jalovog življenja i općeg ''weltschmertza'' .
A kad smo već kod književnika i ostalih umjetnika spomenimo samo neke koji su inspiraciju crpili šetajući ''štajgom'' ili se privremeno preselili u dom ''svačijih dama'', preskočivši antičke finije hetere, jeftine ulične ''dikterijade'' ili ''vučice'' koje su radi vabljenja ''mustera'' premazivale lica gustom mašću pri čemu su im katkad pomagali slikari, kao i starorimsko vrijeme raskalašenih ''javnih kupki'' u kojima su se događala svakojaka ''čudesa'' ( izdvaja se Valerija Maselina i Julija, Tiberijeva žena ), a spomenimo i razne religijske, magijske i običajne oblike prostitucije u Aziji ( auletride koje su svirale frulu, plesale i zabavljale goste na gozbama a spavanje sa njima smatralo se ''obvezujućim'' ), Africi, Japanu ( konkubine ) itd.
Među poznatijim piscima koji su opravdavali prostituciju jest Horacije koji je lijepo izložio stvar u svojim Satirama ( Knj. I, II ) pišući o neprilikama i teškoćama u zavođenju normalnih žena i primamljivim čarima predavanja ''uličarkama''. Francuski klasik Emil Zola pozabavio se ovom temom u romanu ''Nana'' po kojem je snimljeno nekoliko filmove, kao i Daniel Defoe u ''Moll Flandres'' po čijem predlošku je David Atwood snimio 1996. istoimeni film. Među najpoznatije Parižane koji su debele naočale i uštirkana odjela skidali u stanovima prostitutki jest književnik, filozof, osnivač i vođa francuske egzistencijalističke škole J.P Sartr koji je besmisao i otuđenost liječio odlaskom k ''prijateljicama noći'' koje su mu bile puno zanimljivije od starijih intelektualki i njihovih kolega koji su mu dodijelili Nobelovu nagradu koju je s zgražavanjem odbio a jedan od likova njegove drame ''Iza zatvorenih vrata'' ( 1946 ) jest prava prostitutka. Drama prikazuje tri osobe koje su nakon vlastite smrti prisiljene ostati u zajedničkom prostoru, u paklu: pisca i novinara Garcina koji se boji da je kukavica, prostitutku Estelle, koja se boji da više nije privlačna muškarcima i ženu Ines koja ne voli muškarce. I najveći američki undergronud pisac Charls Bukowski hvatao se samo žena s torbicama i punih boca, taj ispičutura i genije, samouki inetelekt, čiji bi opus bez alkohola i lakih žena bio prilično ''devastiran'', nikada nije birao s kojom će završiti pa kroz njegove surove priče s ulice defiliraju žene svakojakih kilaža, oblina, boja i dužina kose a o pomaknutom psihološkom dijapazonu i ''kapacitetu zagledanja u čašicu'' da ne govorimo. O njegovom živopisnom liku i (ne)djelu snimljen je slabašan film ''Mušica'' u kojem je Mickey Rourky dao blistavu kreaciju da bi kasnije i sam krenuo ''drunkerskim stazama''. U nedavno prikazanoj biografskoj drami u nekoliko serija ''Manonovi: Stoljetni roman'' na HRT-u, koja razotkriva impresivnu sliku čuvenog pisca Thomasa Manna i njegove obitelji, mogli smo doznati podosta novog o njemačkom klasiku i nobelovcu Mannu. Vjerovali ili ne taj uštogljeni kravataš bio je u ozbiljnoj vezi s lakom plavušastom ženom dok je u isto vrijeme čitavu stvar tako dobro skrivao od svoje supruge i mnogočlane obitelji da je to posebna tema o kojoj je mogao napisati još jedan jednako uzbudljiv roman nakon kojeg bi mu zbog nemorala ''oduzeli Nobelovu nagradu'', pod uvjetom da mu je životna pratilja poštedjela život. Prema mišljenju mnogih književnih kritičara najbolji roman svih vremena ''Uliks'' James Joycea također se dobrano posvetio crveno osvijetljenim odajama, služeći se tehnikom ''toka svijesti'', na gotovo 800 stranica opisuje doživljaje triju stanovnika Dublina u toku, jednog ljetnog dana, upotrebljavajući ''unutarnje monologe'' i eksperimentirajući raznim sredstvima jezičnog izraza. Ako ste mislili da je ovo vrhunac bezobrazluka, prevarili ste se jer to je mjesto u povijesti književnosti zacementirao Markiz de Sade koji se u svojim djelima od kojih su poneka pisana u miru i tišini tamnice ''Nova Justina'', ''Filozofija u budoaru'', ''120 dana Sodome'' bavio ne samo prostitucijom već i svim ostalim seksualnim izopačenostima. Rodbina i čitavo francusko društvo proglasili su ga proizvodom bolesnog uma da bi ga mnogo kasnije kak-tak rehabilitirali Albert Camus, Simone de Beauvoire, Georges Bataille koji su ga smatrali ingenioznim piscem koji je u ponešto satire i humora čitatelju podastro i razotkrio zlo. Njegovi su tekstovi utjecali na pjesnika Charlesa Baudelairea, nadrealistu Rimbauda, modernistu Paula Eluarda, filozofa Nitzschea kao i na filmskog režisera Luisa Bunuela u čijim se filmovima itekako osjeća ''čudna opskurnost'' koja je posebno vidljiva u filmu ''Ljepotica dana'' ( Zlatni lav na venecijanskom festivalu 1967. ) u kojem Catherine Denevue glumi suprugu invalidnog mladića zbog čega se počne baviti prostitucijom. Scenarist Doug Wright i redatelj Philip Kaufman snimili su film o ''prolupalom'' francuskom plemiću Markizu čija je obitelj bila u srodstvu s kraljevskom kućom Burbona, naslovljen ''Quills'' ( ''Otrovno pero Markiza de Sadea'' ) u kojem su si dali prilično ''pjesničke slobode'' u odnosu na povijesne činjenice. Bilo kako bilo da je danas živ, omraženi Markiz de Sade vjerojatno bi pisao scenarije za ''akciće'' njemačkog Zauder filma ili postao ''umjetnički voditelj'' francuske tv postaje XXL. Od domaćih književnika koji su u svojim djelima uspješno dotaknuli bordele jest i Miljenko Smoje u romanu ''Velo misto'' koje je pretočeno u humornu povijesnu fresku u obliku istoimene Marušićeve serije. No, dobro je poznato da je splitska legenda većinu stvari iz svojih djela grabio iz života a jednom je prilikom ispričao zgodu iz vragolastih mlađih dana kada je s kolegama obilazio bordele sve dok ih od te skupe rabote nije odgovorila ''šinjorina'' iz susjedstva riječima: ''Ća ćete trošiti šolde kad kod mene možete dobiti mukte''. Od suvremenih pisaca izdvaja se Saše Mršenjaka s svojim kratkim pričicama, Zoran Ferić s romanom ''Smrt djevojčice sa žigicama'' dok od dramatičara treba spomenuti Ivana Vidića čija izvrsna nagrađena drama ''Octopusy'' vapi za filmskim uprizorenjem nakon što se konačno dočepala dasaka HNK-a.
Među slikarima uvjerljivo najjači po tom pitanju je Tulus Lotreck, slikar kojemu je prostitucija bila jedna od najvećih inspiracija a sa jednom od dotičnih žena održavao je i burnu ljubavnu vezu dok mu je u isto vrijeme služila kao model za pojedina remek-djela koja su po stupnju golotinje sličila opscenim freskama na zidovima iz javnih kuća u Pompejima. Slikar o čijem stvarnom životu puno više možete saznati iz erotskih tiskovina nego iz školskih udžbenika, danima bi provodio u bordelu a lake žene su ga obožavale.O njemu je snimljeno nekoliko filmova a jedan od najboljih je ''Moluen Roug'' Johna Hustona.
U Hrvatskoj je svoj obol toj temi dao Andrija Maurović u svojim provokativnim stripovima koje su čitatelji doslovno gutala a ponekad i stajali pored njegovih vrata dok je sam autor mjesečno zarađivao za kupnju solidnog stana no pare je trošio na lake žene. U svjetskom stripu jedan od poznatijih suvremenika je strip "Kler, kraljica noći" kojeg su napisali Carlos Trilo i Eduardo Meaikas, a nacrtao Hordi Bernet ("Torpedo"). Glavna junakinja stripa je slatkasto lijepa, praktična ali ne i bistra Kler, čije dijete nema oca što majku izuzetno pogađa. Takva kakva je, dobre dušice i kratkog pamćenja, Kler je pomalo socijalna ustanova svakovrsnim ''luzerima'': ako baš nemaš para, može i za džabe.
A kako je to prvi put prezentira nam Luna u ''Kurvi'' scenom u kojoj se studentica antropologije povjerava prijateljici iskusnoj prostitutki, nakon što se ''prodala'' bogatunu, riječima ''mješavina gađenja i čudne privlačnosti'', osjećanje za koje se kod nas i u svijetu ne može naći prikladna riječ osim one njemačke ''unhemlich'', negacije ''hemlich'' ( domaće, prisno ), radi se o zagonetnoj riječi koju je u svoju teoriju preuzeo i Freud. Za njega ona označuje onu nelagodu i strah čovjeka koja nastaje kada se susretne s njemu tuđim i neprijateljskim silama, čije izvore međutim duboko osjeća u sebi. Dakle, miks jeze i ljepote, Erosa i Tanatosa, u pojedinim situacijama njome se može sugerirati i nešto skriveno i nedopušteno. I tko bi drugi nego Nijemci na tu temu radili ozbiljnije i filozofskije filmove u kojima nema tipično našeg frajerskog dobacivanja ''drocama'' na suprotnu stranu ulice: alo, pošto pašteta, kao u jednoj od pjesama starog ''Zabranjenog pušenja'', ukoliko izuzmemo raspjevanog i rasplesanog Bertolda Brechta i njegovu prosjačku operu, tj. dramu ''Opera za tri groša'' u kojoj se ''ružni, prljavi i zli'' miješaju s prostitutkama i makroima uz lascivni humor.
Sociološki pristup ovoj tematici zastupljen je u remek-djelu njemačkog romana ''Berlin-Alexanderolatz'' ( 1929.) Alfreda Doblina u kojem se nižu statistički i ini podatci vezani za Berlin, piščev dokumentarostičko-objektivistčki pristup koji jest sličan u prvotnoj zamisli ali ne i identičan s Luninom objektivizmom u ''Kurvi''. Prema tom romanu Piel Jutzi snimio je 1931. osrednji istoimeni film drastično se odmaknuvši od samog književnog predloška. Doblinovu nesklonost psihologiji, unatoč zanimanju za najdublje tajne ljudske prirode kao i osebujan kino stil pripovijedanja, na svoj osebujan način mnogo kasnije više nego uspješno ekranizirao je opsceni genije Fassbinder u 13-epizodnu seriju koja prati životnu putanju svodnika Franza Biberkopfa i njegove ljubljene prostitutke Mitzi ( Mace ) da bi sličan sociološki pristup ponovio u ''Loli''. Potrebno je naglasiti kako je ovaj roman pisan filmskom poetikom u književnosti zvanom kinostilom, obilježio tankoćutnog Fassbindera kako na redateljskoj tako i na privatnoj razini tako da su prvi njegovi kratki filmovi od kojih je najpoznatiji ''Ljubav je hladnija od smrti'' bili začetak najpoznatije serije o prostituciji a lik Franza Biberkopfa otkvačenom Bavarcu postao svojevrsni alter-ego, nešto kao lik Antoinea Doinela kroz kojeg je Francoise Truffaut prezentirao svoje ''jastvo'' ili pak spomenuti majstor stripa Maurović koji je kroz Starog Mačka prezentirao svoj ''čvrknuti pogled na svijet'' ( Maurović: Jelda sam čvrknut?! ) ili Bukowski kroz Chinaskog i da ne nabrajamo jer svaki literarni i filmski autor mogao bi izdvojiti svoj alter-ego iz omiljenog mu ostvarenja.
Zanimljivo je da prostitucija nikad nije stavljena u politički kontekst aluzija i metafora, ako izuzmemo povjesničarski intoniranu seriju ''Olujne tišine'' gdje lake žene recitiraju stihove hrvatskih budnica dok ih posjećuju iz lektire nam poznata imena hrvatskog pjesništva i šire. Iako se najpoznatiji slučaj čudnovatog preplitanja politike i prostitucije odigrao opet u Njemačkoj gdje je 1939. pokrenuta operacija Kity pod vodstvom grupenfurera Reinharda Hadriha, kasnije poznatog kao Koljača iz Praga. Dotični je zapovjedio oberschturmfureru Valteru Schelenbergu, lukavom šefu SC-nacističke centralne organizacije za sigurnost- da pridobije jedan ekskluzivan bordel i popiše sve djevojke koje pristaju prenositi informacije koje čuju. Schelenberg je odabrao ''pansion'' 57-godišnje Kity Schmit koja nije imala izbora za pogodbu i pristala da se sobe, hodnici i saloni ozvuče mikrofonima a u ekskluzivne sobe dovedu i posebne djevojke, križanci današnjih priprostih ''političkih sponzoruša'', Jeams Bond djevojaka i Mata Hari špijunki. Psihijatri, liječnici, jezični stručnjaci i fakultetski profesori stručno su sveli nacističku listu od 90 djevojaka ( probranih između tisuću ) na 20 za samo 7 dana neprekidnih ispitivanja. Takve vrhunski obučene djevojke prenosile su mnoge političke tajne koje su izbrbljale mušterije među kojima je bilo domaćih izdajnika, političkih spletkaroša i savezničkih špijuna. U toku 1940. na treći kat se popelo gotovo 10.000 ljudi. Rekord je 3.000 ljubavnih sastanaka u jednom mjesecu ( 100 na dan ili po 4 na sat!?). Bordel je zatvoren 1943. A kakva je situacija po tom pitanju danas u ujedinjenoj Njemačkoj, govori činjenica kako je godišnji promet u ovom ( uslužnom ) gospodarskom sektoru veći od 14 milijardi eura!!!
Uvjetno, mogli bismo podijeliti likove prostitutki na one koji se time bave ''dragovoljno'' jer je to ugodan ''oblik punjenja kućnog budžeta'' iako ih ima podosta koji doslovno ''spavaju pod mostom'', i one koje su igrom okrutnih okolnosti prisiljene na takve stvari što povlači određeni moralizatorski diskurs kojeg redatelj mora dozirati s mjerom. Svježi primjer takovog pristupa jest ''Ljilja zauvijek'' Lukasa Moodysona, filma s manama ali prilično potresnim. U njemu postoji samo jedna izrazito moralizatorska crta u sceni kada se Ljilja zbog siromaštva koje vlada u Rusiji odluči prvi puta ''prodati'' a nakon obavljenog posla povraća u haustoru. U nastavku filma Ljilja prevarom završava kao seksualno roblje u Švedskoj gdje je Moodyson vrlo dobro izbjegao bilo kakav patetično-plačljiv patos u kojem bi vidjeli Ljilju kako rida ili kuka. Ljiljina sudbina uspješno potkrepljuje tvrdnju američkog sociologa Kingsley Davisa da se prostitucija ''odlikuje elementima najma, promiskuiteta i emocionalne ravnodušnosti'' ( ''The Sociology of Prostitution'', American Sociological Review, 1937.)
Za razliku od Moodysonovog dokumentarizma, film ''Moulin Rouge'' redatelja opsjednutog pop muzikom Baz Lurmana, jest spotovski nabrijan a priča se događa u Parizu 1899. godine i prezentira se ''revijalnim'' principom pa tako uz pjesmu i šarenilo kiča, Kristijan, mladić koji želi postati pjesnikom i boemom dolazi u sukob s ocem i bježi u mračno podzemlje legendarnog pariškog kabarea ''Moulin Rouge''. U tom glamuroznom utočištu seksa, droge i tek otkrivene električne energije, ovaj dobrodušni pjesnik počinje vezu sa najbolje plaćenom zvijezdom kabarea, najpoznatijom pariškom kurtizanom. Njihova romansa je strasna, ali i tragična jer se odigrava u zloglasnom klubu u kojem caruju perfidni zakoni preživljavanja dokonih bogatuna i nesretnih bijednika.
Temu prostitucije kao polazišnim ili sporadičnim dotiču u svojim ostvarenjima Fellini u ''Cabirijinim noćima'' ( naivna prostitutka Cabirija pokušava promijeniti život ali biva opljačkana od muškarca koji joj obeća da će je uzeti za ženu ), Martin Scorsese u najutjecajnijem filmu 70-tih ''Taksist'' gdje bivši vijetnamski marinac i frustrirani taksist Travis Bicikle ( Rober De Niro ) izvlači iz pakla prostitucije maloljetnu djevojku Iris Steensma (Jodie Foster ), Almodovar ''Sve o mojoj majci'', Ken Rusel u ''Kurvi'' ( prati dogodovštine prostitutke kroz jednu radnu noć ), Tarantino u ''Pravoj romansi'', Richard Gere i Julia Roberts u idealizirano oslikanoj ''Zgodnoj ženi'' u kojoj nas autor Garry Marshall indirektno uvjerava kako bi ta mila djevojka da nije ''posrnula'' ostvarila karijeru maltene veću od Forest Gampa, Giuseppe Tornatore u sentimentalnom filmu prožetim tragično-komičnim situacijama ''Malena'' u kojem prelijepa Monica Belluci polako tone u prostituciju nakon što joj muž ''pogine'' a ona ostane bez sredstava za preživljavanje, kao i braća Taviani u izvrsnoj tv-seriji prikazanoj prošle godine na HRT-u ''Uskrsnuće'', koja se bavi krivnjom i oprostom kao i muško-ženskim odnosima na tragu poznatog Raskoljnikov-Sonja u ''Zločinu i kazni'' Dostojevskog. Prostitutke su neminovne pratiteljice gotovo svih kauboja pa ih imamo u ''Divljoj hordi'' Sama Peckinpoha, ''Bilo jednom na Divljem zapadu'' Sergioa Leonea itd. Među klasicima se izdvaja ''Slatka Irma'' Billy Wildera koji je slobodna prilagodba broadwayske predstave smještena u parišku četvrt ''crvenih svjetala'' koja obuhvaća tržnicu i ulicu Casanova u kojoj se nude prostitutke. Među najljepšima je Slatka Irma ( Shirley MacLaine ) u koju se na prvi pogled zaljubi policajac pozornik Nestor Patou ( Jack Lemon ) koji spletom okolnosti postane njezin ''zaštitnik''. Ovakva situacija ( muškarac postaje zaštitnik ili ljubavnik ) izaziva u muškom djelu gledateljstva zdušno simpatiziranje. A da se prostitucija ne mora odnositi samo na ''jednokratnu'' isplatu nakon ''obavljene stvari'' dokazuje ekstremno gledište nizozemskog kriminologa W.A Bongera koji tvrdi da je prostitucija ''suštinski jednaka slučaju kad muškarac ili žena sklapaju brak iz ekonomskih razloga'' ( ''Criminality and Economic Conditions, Boston, 1916. ).
Ipak, jednoglasno najzanimljivija nam ''frajerica'' iz prostitutske galerije jest ''kamenjarka'' Aileen Wuornos, žena nalik strip junakinji Ani i četiri pištolja o kojoj je redateljica Patty Jenkins snimila nezavisni film ''Čudovište'' ( ''Monster'' ) kojeg smo imali priliku vidjeti u našim kinima. Slijedi niti malo romansirana biografija ''dame''. Aileen je odrasla u obitelji silovatelja i kroničnih cugera, odmalena se trošila za sitniš i mrtvo-pijana orgijala po bikerskim barovima, da bi se zaljubila u sobaricu i onako usput koknula sedmoricu muškaraca čiji je rod prezirala iz dna duše. Ameri su je prezirali za vrijeme burne trakavice u sudnici nazivajući je ''najobičnijim bijelim smećem bez najmanjeg osjećaja za mjeru i kajanje'' nesvjesno optužujući osobu čija je biografija lakmus papir preko kojeg se naziru milijuni odbačenika i nesretnika u kojima čuči mala Aileen Wuornos zbog nedosegnutog ''američkog sna''. Ta hiperaktivno problematična cura koju nitko ne bi poželio za susjedu a kamoli za snaju, pivčugu je lokala za gablec od jutra pa sve do burnih svitanja, rasturala muškarce u bilijaru takvom preciznošću kakvom bi joj pozavidio i Tom Criuse u ''Boji novca'' a po pitanju čednosti pop-kraljica Madona je čista Djevica Marija, gadljivo prodavala svoje tijelo od jedanaeste godine za 20 dolara iako je bila lezbijka čiji su prsti ''uveseljavali'' ljubavne partnerice virtuoznošću Maksima Mrvice, tvrde dotične dame, da bi se potom u trenutcima financijske krize droljatala s muškarcima za kutiju bijelog Marlbora zbog čega ni ne čudi da je joj je svaka rečenica završavala sa ''fuck'' a u trenutcima sentimentalnosti tražila od prijatelja da je umiljato nazivaju ''Lee''. Ta autsajderica i destruktivka koja da je živjela na zagorskim bregima teško da bi našla hrabrog pajdaša koji bi je nasamo pozvao ''v klijet na gemišt'', ta nitko i ništa bila je svjesna svojih luđačkih ispada i poganog jezika koji je proročki urlao: Nemate vi pojma tko sam ja. Jednog dana o meni će snimiti film. I trud joj se ''isplatio'', pretvorila je svoj omraženi lik i nedjelo u ''bitch legendu'' čija je izvanredna mladenačka ljepota plavuše kopnila na užarenom asfaltu svjetlosnom brzinom tako da je u sudnici izgledala podbuhlo, ofucano i smežureno kao da ju ''poplava izbacila'' što je dodatno iniciralo nadobudne kroničare da je uvrste u najuspješnije ženske serijske ubojice 20. stoljeća a naša skromna redakcija u ''najanarhističkiju i najosebujniju prostitutku''.
Ako je vjerovati indijskom književniku s privremenim radom u Americi Rohyntonu Misreyju ( autoru svjetski poznatog romana ''Fine balans'' ) postoje tri tipa književnih djela, dobri –koji informiraju, odlični-informiraju i zabavljaju, genijalni-nakon ''konzumiranja'' iz osnove mijenjaju naša ustaljena uvjerenja, emocije i stavove, ukratko, iznutra nas djelomično ili u potpunosti mijenjaju ( dokaz dokumentarac Michaela Moorea ''Fahrenheit 9/11'' ), čime dolazimo do poraznih rezultata za mladu Španjolku. Maria Lidon Luna nažalost je ostala na nivou loše ''informatičarke'' koja je na momente zabavna, doduše, njen stil jest lepršav ali ne i posebno duhovit na onaj plemeniti i funkcionalan način. No film ''Yo puta'' treba pogledati zbog zanimljivog doku-pristupa i pojedinih uspjelih scena koje će vas koliko-toliko produhoviti jer kurve ipak imaju dušu čak i onda kad ''ispovjedno-objektivistički sagledavaju situaciju'' kao da su privedene u policijskoj raciji na informativni razgovor. Zaboravite fikšn priče, zaplete i rasplete, uživljavanje i nulte fokalizacije, umislite si da idete gledati dokumentarac čija je tema ''prostitucija za početnike'', ponovite gradivo i doznajte još ''pokoju pametnu'' a usput pogledajte poneku slobodniju scenu; ne bojte se, nije to tako strašno da vas se rodbina nakon toga toliko srami da vam poslije smrti neće ugravirati ime i prezime na komad mramora kao što se dogodilo jadnom Markizu de Sadeau. Stvar je više nego bezazlena samo što su filmotvorci vrlo dobro marketinški napumpali stvar.
Silvio Mirošničenko

REDATELJICA: MARIA LIDON LUNA
Debitirala je kao najmlađi redatelj u povijesti španjolske kinematografije, filmom ''MY GUN'', snimljenim u potpuno nezavisnoj produkciji. U filmu se glavni likovi bore za vlastiti život u nesmiljenom svijetu gradskog podzemlja. Filmske režije se prihvatila bez prethodnog iskustva s kratkim filmovina ili formalne naobrazbe o tehnici snimanja filma. Medij joj je poslužio kao ventil za neograničeni umjetnički talent, koji se baš filmom mogao izraziti u potpunosti. Nakon prvog iskustva, koje je bilo izuzetno poučno jer se prihvatila više uloga, od montaže režije i produkcije, sljedeći joj je projekt bio ''Stranded'', potpuno različit film, sa suprotne strane produkcijskog spektra. Radilo se o velikoj produkciji s međunarodnim zvijezdama, kao što su Vincent Gallo, Joaquim de Almeida, Maria de Medeiros i drugi, s direktorom fotografije dobitnikom Oscara i magičnim smislom za filmsku sliku Ricardom Aronovichem, uz sjajnu ekipu prepunu vilenjaka, gnoma i vještica. Snimalo se u studiju Panavision u Hollywoodu i u Valenciji, dok su eksterijeri snimljeni na Lanzaroteu. Njen sljedeći film na kojem radi je ''Guerrero, The Adventure'' je ambiciozan akcijski i pustolovni film sglumačkom ekipom prepunom zvijezda, slično kao i u filmu ''Stranded''.