KAKVE SVE KUGE I TVORNICE POSTOJE?
Izlet u Pristojnu Tvornicu<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Moderna statusna tjeskoba u eri posvemašnje političke korektnosti, natjerala je poslodavce finske Nokije, najvećeg proizvođača mobilnih telefona u svijetu, da se pozabave uvjetima rada u jednoj od njihovih podružnica u Kini. Za taj zadatak zadužili su Nokijinu zaposlenicu Hannu Kaskinen i vanjsku suradnicu za etička pi<?xml:namespace prefix = st1 ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:smarttags" />tanja britanku Louise Jamison, koje na putovanju u kinesku tvornicu vjerno prati francuski redatelj Thomas Balmes, zaslužan za ovaj dokumentarni film sarkastično nazvan Pristojna Tvornica.
Brutalno iskrena i direktna, njegova kamera podjednako nemilosrdno bilježi licemjerje Hanne Kaskinen za koju odmah na prvom sastanku postaje jasno da je više osoba od forme nego od sadržaja (na sastanku se žali kako je prilikom posjeta Japanu doživjela neugodnu situaciju dijeleći svoje blještavo bijele vizitke koje, nažalost, nisu bile od recikliranog papira) kao i nelagodu menadžera u kineskoj tvornici.
Spisateljica Naomi Klein u sjajnom dokumentarcu The Take ističe kako pri posjeti tvornicama Trećeg svijeta uvijek prevladava osjećaj nemoći. U razgledavanju kineske podružnice gledatelj nema uvid u nemoć koliko u indiferentnost cijele manufakture. Očekivane slike radnica u plavim kutama (lako ih možemo zamisliti i u borosanama) koje obavljaju repetitivne manualne poslove proizvodnje punjača za mobitele, ubrzo prati razotkrivanje loših uvjeta rada. Thomas Balmes nalazi se u dokumentarnom bilježenju uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme tako da u jednom prizoru svjedočimo sceni premještanja kemikalija iz wc – a na prihvatljiviju lokaciju: u kuhinju. Sukladno s istraživanjem tvorničkih prostorija raste nivo neugode situacija u kojima se nalaze tvornički nadglednici pa cijeli film počinje nalikovati tragikomičnim scenama iz britanske humorističke serije The Office. Hanna Kaskinen i Louise Jamison propitkuju nezgodna pitanja o medicinskom osiguranju, plaćama i smještaju a nadglednici, nakon početne uglađenosti u decentnim odgovorima, poprimaju dimenziju ljigavosti Davida Brenta ili Garetha Keenana u šovinističkim eskapadama. 90 % radne snage tvornice čine radnice, muški i ženski dormitoriji strogo su odijeljeni, nisu dozvoljene veze a ako radnice slučajno zatrudne dobivaju otkaz pa se, kako duhovito sugerira jedan od nadglednika: vraćaju u svoje selo kako bi prale mužu čarape ili što već rade...Daljnji, krajnje neblagonaklono dočekani intervjui sa zaposlenicama, otkrivaju kako prečesto rade prekovremeno (12 sati dnevno), kako su plaćene ispod minimalca (20 eura mjesečno) te kako uz loše uvjete boravka u dormitoriju i jednoličnu, nedostatnu prehranu, nemaju potpisane nikakve ugovore ni beneficije. Ovaj dokumentarac u trajanju od 79 minuta, kulminaciju razotkrivanja i apsurda, doživljava kada direktor kineske podružnice nastoji podužim izlaganjem objasniti kako mora očuvati diskreciju ulagača iz Njemačke te se zbog toga protivi prikazivanju Nokijinog filma o tvornici. Balmes je zagrebao po fasadi pristojne tvornice, otvorio mogućnost promjene radnih uvjeta i zabavnim ostvarenjem, u potpunosti lišenim patetike, smanjio distancu inače proturječnih pojmova kao što su profit i moral ili kapitalizam i etika. Nakon početne faze postavljanja pitanja i službenog detektiranja konkretnih problema,ostaje otvoreno kako će u budućnosti vodeće strukture Nokije nastojati rješavati te probleme i da li ćemo tom procesu opet indirektno prisustvovati zahvaljujući Balmesovoj nepristojnoj kameri.
Londonska Kuga
Na 9. Sarajevo Film Festivalu, kultni engleski redatelj Mike Leigh, dodijelio je filmu The Plague prvu stipendiju Fondacije Katrin Cartlidge. I sam zaokupljen seciranjem sivila svakodnevice engleske radničke klase, Mike Leigh smatra da je ovaj film ozbiljan, zabavan, realan, nadrealan i totalno anarhičan.
Prije projekcije, zagrebačkoj publici film je predstavio mladi scenarist i redatelj Greg Hall objašnjavajući kako je film napravljen zbog osjećaja frustracije života u Londonu gdje su on i njegovi prijatelji dijelili višak strasti i manjak novaca. Nadam se da ćete osjetiti sirovu energiju i strast ovog filma .Mi tako živimo i to je naša realnost-zaključio je Hall.
Ovaj igrani film snimljen za svega 3000 dolara s mini DV kamerom, bavi se klasičnim vikendom četvorice prijatelja Alexa, Toma, Ravia i Matta (Samuel Anokye, David Bonnick Jr., Nur Alam Rahman, Brett Harris). Provode ga dilajući hašiš, tulumareći, hvatajući djevojke i izbjegavajući lokalne suprotstavljene bande. Uz hip-hop glazbenu pozadinu film se bavi problematiziranjem rasizma (prijatelji su pripadnici različitih etničkih manjina), nasilja i prikazom ispraznosti suvremene urbane izgubljene generacije. Iako film odiše vibrirajućom vitalnošću, zahvaljujući ponajprije mladim glumcima – debitantima te redateljskom vizualnom inovativnošću (izraženom ponajprije u scenama zavšnog tuluma) ipak u određenim segmentima upada u zamku stereotipizacije i banalnosti. Baveći se realizmom socijalne pozadine kojoj i sam pripada, autor izbjegava ponuditi odgovor o izlazku iz bezperspektivnosti tog začaranog kruga. Uporišna vrijednost ovog igranog uradka zlokobnog naziva svakako leži u kombinaciji realnog i nadrealnog pristupa ali film ujedno kronično pati od nedostatka autorovog kritičkog odmaka i komentara zbivanja, koji bi pobliže pojasnio uvrštavanje filma u program usmjeren ka promicanju ljudskih prava.