Preskoči na sadržaj
Vijesti

KRENUO 16. SVJETSKI FESTIVAL ANIMIRANOG FILMA

Miron Sršen

Svečano, ne i spektakularno, otvoren je ovogodišnji zagrebački ANIMAFEST. Glavninu događanja, već tradicionalno, udomljuje Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, zdanje u čijem kafiću – obično domaće pivo košta 18 kuna. Ugodnu popunjenost Velike dvorane, čak i za trajanja samog ceremonijalnog otvaranja, nije omelo ni sveprisutno europsko loptanje. U nekoj varijanti to, zasigurno ima veze i s činjenicom da je ovaj Festival jedan od dva najznačajnija okupljanja svjetskih majstora animacije. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

Kako i priliči, najprije je uspostavljen most s prošlim Animafestom, tako da je cijela svečanost otpočela ondašnjim dobitnikom glavne nagrade, filmom «Father and daughter», čiji je autor Michael Dudok de Wit i ovogodišnji «Počasni predsjednik Festivala». Prigoda je iskorištena i za uručenje nagrada koje je Animafest dodijelio za životno djelo (Hayao Miyazaki) i za izuzetan doprinos teoriji animacije (Donald Crafton). Međunarodno udruženje animatora – ASIFA, pak, izabrala je upravo naš festival za dodijelu svoje Nagrade za doprinos umjetnosti animacije, a ovoga puta laureat je Raul Serve. Bilo je, u svemu, još nešto govorancije, zahvaljivanja..., odgledali smo novu festivalsku špicu i kratki film zagrebačkih studenata animacije – i skup je svečano raspušten u očekivanju početka glavnog programa konkurencije (iliti, kako su ga imenovali organizatori: Velikog natjecanja).

Dakle, «Veliko natjecanje 1», pružilo je utemeljene argumente za uvjerenje da se stvarno nalazimo na manifestaciji koja prikazuje najbolje od odličnog. «Šašavo ljudski», japanski crtić o besmislenosti tipizirano ljudskih opsjednutosti, podržao me u odluci kako ne postoji ni jedan dovoljno razuman razlog da krenem na dijetu za mršavljenje. Slijedio je crtić «Ujak», varijacija na američku, bezobzirnu, zaokupljenost samima sobom, uvijenu u oblatnu brige za demokraciju. Povremeno štosno, ali već pomalo izlizano. «Plesačica na žici», rađena u tehnici klasične (na likovnost naslonjene) animacije podsjetila je na majstorske radove proslavljene Zagrebačke škole. Sve vizuelno i zvukovno, minuciozno je usklađeno s porukom koju autor posreduje, pa je ovaj crtić bio na užitak svih čula. «Blago usoljenog punoglavca», mlade francuskinje Amadine Fredon, možda je pomalo i zalutao u ovo ugledno društvo i bio je najslabiji trenutak prve večeri. Sva autoričina namjera, bez ikave štete, stala bi i u jednominutni film. No, razina je nanovo uspostavljena već slijedećim filmom «Mala noćna simfonija», stiliziranom pričom o stvaranju glazbene kompozicije. Za moj ukus, možda, malo odveć mračno, ali dovoljno jasno slavenski (ruski) bolećivo. «Obiteljska priča na četiri kotača», crtić s elementima igrano-glumljenog filma, crnohumorna je priča o očajničkim pokušajima da se bude brižan i odgovoran otac – unatoč okolnostima. Uglavnom, dobro sam se zamislio nad vlastitom očinskom brigom. Ako imate sličnih problema, svakako nađite načina da pogledate ovaj film. O norveškom filmiću «Pazi rupa» najrječitije govori kataloški početak kratkog sadržaja: «Marvin je baš kao i svaka druga ovca. Ima stalni posao, mali stan pod velikim kreditom i skupo životno osiguranje...». Ako vam se, dakle, čini da odnekud poznate Marvina – dobro vam se čini. Glina i plastelin, više nego svrhovito, poslužili su ukrajincu Stepanu Kovalu da u gužvi prenatrpanog tramvaja izmodelira i animira široku lepezu naših, ljudskih, bedastoća i uvrnutosti. «Vozi tramvaj broj 9» jedan je od vrhunaca, vrlo vjerovatno, ne samo prvog dana ovogodišnjeg Animafesta. Treba li reparirati tramvaj ili ljude u njemu(?), efektno je u zraku ostalo pitanje po završetku ovoga filma. Nešto manje «globalno zapitan», ali zato iznimno duhovit i sarkastičan bio je ugledni američki animator Bill Plympton u crtiću «Pas čuvar». Ubojitu ljubav priuštio je svome vlasniku njegov pseći ljubimac. Istina, u najboljoj namjeri, ali znamo čime sve već može biti popločen put u pakao. Veseli film s tužnim krajem. Dresove hrvatske animacije odjenuli su na Animafestu Marko Meštrović i Davor Međurečan. Njihov film «Ciganjska» nadahnut Krležinom baladom začudna je pojava u relnosti domaće animacije. O njemu je već puno toga hvalospjevnog rečeno i napisano. Ipak, kad ga se stavi uz bok svjetskih vrhunaca, na površinu izbiju i slabosti. To, dakako, ni najmanje ne umanjuje zasluženost «upada» u «veliko natjecanje», ali... Da transparentna narativnost ne mora biti bitno obilježje animiranog filma, podsjetili su filmovi «Otisci» i «Strano tijelo». Što neobičnošću tehnike animacije, a što neograničenošću vizelnih senzacija koju pruža pokrenuti crtež i ovi filmovi bili su zanimljivi. Nekom drugom, možda, više nego meni. Tja! Nadalje, dosjetka film «Božanstvo» pričica je o tome kako je jedna obična muha detronizirala božanstvo, a korejski 2 i 3D crtić «Život», metaforički tematizira put civilizacijskog napretka. Šećer na kraju bio je, ovogodišnjim Oscarom nagrađeni, «Harvie Krumpet». Sjajno! Je li ovaj film priča o običnom čovjeku kojega je pratila loša sreća (kao što sugerira kataloška bilješka) ili priča o neobičnom čovjeku koji je imao sreće??? Nisam pametan (to sam znao) i nisam siguran (to sam otkrio gledajući ovaj film)!

 Davor Šišmanović

Još iz rubrike