Preskoči na sadržaj
Vijesti

Kustošija – kako su to radili naši stari

Hrvoje Pukšec

Zagrebačka Kustošija četvrt je na zapadu grada. Ipak, njenim zagrebačkim nestanovnicima najpoznatja je po istoimenoj kino dvorani koja ustrajno na svom repertoaru drži pornofilmske naslove. Ikakav pokušaj skiciranja porno topografije Hrvata lišenog kustošijskog iskustva bez većih bi poteškoća uspio u svom naumu, no jedna bi mu stvar nedostajala – autentičnost. Rothov Alex Portnoy svoje je mlađahne dane provodio u jednom takvom prostoru,  taksistu Travisu Bickleu to je bio i posve prirodan izbor za prvi izlazak. Pornokino je mjesto koje je pregazilo vrijeme. DVD reproduktori dostupni su već za nekoliko stotina kuna, a posudba u videoteci košta upola manje od svote koju se treba izdvojiti za upoznavanje Kustošijinih interijera. Svejedno, pornokino će zauvijek ostati kontroverzno mjesto – privlačno i odbojno istodobno. U svojoj pravocrtnosti fascinantno, u svojem asocijativnom potencijalu degutantno. Umiruće, no još uvijek zanimljivo. Kustošijin vijek trajanje također ističe. Najavili su njeno zatvaranje i time vrlo vjerojatno zauvijek gubimo mogućnost javnog sudjelovanja u seksualnom voajerizmu. Sasvim dovoljan razlog za konačni posjet Kustošiji.

 

Zima je, hladno je. Podignuti ovratnici nisu izbor već nužnost. Slabo osvjetljena uličica nekoliko raskrižja od Črnomerca, nema mjesta za parkiranje ali ima blatnjavi potočić na rubu smrzavanja. Kino Kustošija, Podignuti Ovratnici. Karta je kupljena, ulazi se u predvorje a kad tamo prvo iznenađenje – predvorje je ujedno i kafić. Osam stolova, samo je jedan nezauzet, za svakim sjedi po jedan srednjovječni muškarac. Izuzetak je tek onaj za kojim je starija gospođa, konobarica. Uzimam novine s njenog stola (ipak je preostalo još desetak minuta do početka projekcije) i sjedam za onaj jedan slobodan stol. Narudžba je u skladu s mjestom i ostalim gostima – gorki pelinkovac. Sportske stranice Jutarnjeg. Nitko ne gleda nikoga. Pogledi su do savršenstva uvježbani za mimoilaženje. Jedni gledaju u pod, drugi u plafon, treći u televizor a ja u pripreme nogometaša tamo negdje u toploj Španjolskoj. Stiže domaćin kina, otvara dvoranu i tek jednostavno progovara: „Izvolite“. Karte ne provjerava, sklanja se jednom posebno gorljivom. Taj potonji juri u prve redove; ima naočale, sigurno je dioptrija u pitanju.

 

DVD projektor u prvoj trećini dvorane razbija sve na neznanju formirane slike iščekivanja. Ovo nije kino, ovo je projekcijska dvorana. Uostalom, pa već je i Kralj pornića P. T. Andersona pozicionirao vremenski odsjek u kojem je film ustuknuo pred videom. U digitalno doba očekivati nešto drugo do digitalnog posve je naivno. Razmišljanje o mediju naglo prekida gašenje svjetala, gotovo istodoban početak projekcije i nova zanimljivost – ljudi tek sad pristižu. Nekoliko otvaranja vrata kasnije i dvoranu dijelim s još barem petnaestak gledatelja. To je gotovo dvostruko više od dana ranije u multipleks dvorani koja je vrtila iznagrađivani, hvaljeni Whisky! Konstrukcija naše kino stvarnosti sa svakom novom informacijom postaje sve nerazumljivija... Što pak reći o Uspaljenim ždrebicama iz američke produkcijske ergele? Njih tri na svojim su leđima iznjele film koji je nekakav kvazidokumentarni pristup pornografiji. U četvrtoj minuti koncept je definiran, u četrdeset i sedmoj (kad na scenu nastupa druga po redu Ždrebica) nevjerojatno ali istinito padam u drijemež. Kasnije sam tu svoju slabost pripisao iznimno preciznom i dosljednom puštanju uzdaha dame koji je svojom nepokolebljivom strukturom i ustrajnošću napravio pravu malu monotonu ritmičnu podlogu za skliznuće iz jave.

 

Kraj drugog sata projekcije opasno se približio kad su započeli posljednji kadrovi Pohotnih ždrebica. Oni koji su posljednji ušli sada su prvi jurili van. Svjetla se pale, ekipa iz predvorja lijeno je bauljala prema izlazu. Vani nas je čekao hladni Zagreb. Srijeda u Kustošiji je završila, do kraja dana ostalo je tek nekoliko sati. Poluprazne ulice u koje je teško bilo neprimjetno se utopiti, a u glavi ona dobro očekivana praznina prošarana začudnom konstatacijom da se upravo prisustvovalo projekciji koja u sebi sadrži krajnji apsurd. Čin seksualnosti kao nečeg posve osobnog gledan od strane muškaraca halapljivih očiju i u biti (u najmanju ruku samo u tom trenutku) impotentnih tijela. No već sljedeći trenutak razbija tu misao. Činjenice uostalom govore same za sebe: gledali smo reprodukciju hinjenja seksualnosti, a i ti muškarci nisu pravi ljudi. To su samo konstrukti nastali tek za tu večer. Modelirani alkoholnim promilima, iznenadnim naletom znatiželjne požude ili novinarskim zadatkom – svejedno. Ipak, nekako se teško bilo uklopiti u uobičajenu večernju vrevu Ilice. I za konstrukte negdje mora nastati koncept, zar ne?  

Još iz rubrike