Musaka za oproštaj
DHF,četvrtak i konkurencijski zaključci
Posljednji je prikazivački (što se konkurencije tiče) dan festivala bio mješavina triju različitih kategorija: igranih, dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. Prikazana su tri dugometražna filma koja su, samim svojim trajanjem popunila većinu programa te nekolicina vrlo kratkih (i podosta različitih) filmova. Krenimo redom.
Igrani filmovi:
Doktor Horvat i 7 savjeta za praktičan život – daleko najzabavniji film prikazan jučer, Dr. Horvat je kratki crno-bijeli filmić redatelja i scenarista Tomislava Krištofića. Vrlo duhovito parodira obrazovne filmove često korištene u javnim ustanovama i vojsci tijekom 1950-ih i 1960-ih. Doktor Horvat, ne baš vičan nastupu pred kamerama, gledateljima daje savjete koji variraju od pravilnog načina sjedenja i motanja cigareta pa sve do pristojnog vrijeđanja djevojke kojoj se ne sviđate i točne procedure u slučaju da je ona zapravo odbjegla luđakinja.
Ja se zovem Hana… - kratki igrani film Rasima Karalića prikazuje prijateljstvo dvoipolgodišnje djevojčice Hane i njenog mačka Pipa. Pipo jutrom dolazi probuditi Hanu lupkajući je šapicama po licu, nakon čega mu ona radi doručak. Simpatičan filmić o brizi za kućne ljubimce i prijateljstvu čovjeka i životinje popraćen je muzikom iz crtića A je to.
Einsteinova najveća pogreška – film redatelja i koscenarista Branka Karabatića je vremenski nelinearno ispričana priča o problemima jedne disfunkcionalne splitske obitelji. Dok otac Zdravko (Milivoj Beader) polagano ludi zbog PTSP-a i dugovanja mafiji, majka Tanja (Bruna Bebić Tudor) gubi vrijeme na pretenciozna i isprazna filozofiranja, a kćer Andrea (Marija Škaričić) pokušava od roditelja sakriti činjenicu da je trudna.
Branko Karabatić je niz godina režirao eksperimentalne filmove. Einsteinova najveća pogreška je njegov prvi dugometražni igrani film ali bi se bez većih problema mogao svrstati pod eksperimentalne. Karabatić je ovdje fasciniran principom uzroka i posljedice,te percepcijom protoka vremena. On ih dekonstruira i namjerno isprepliće – ne samo da su pojedini dijelovi filma ispremiješani već i sami pojedini kadrovi u njima nisu razmješteni kronološki. Rez iz jedne scene u drugu često prate pretapanja u crvenu ili plavu boju, simbolizirajući time Dopplerov efekt. Na samom kraju filma ovo poigravanje vremenom doživljava vrhunac, a zlatni retviver – kućni ljubimac obitelji – se javlja kao ključ koji povezuje početak i kraj filma.
Nažalost, u svom tom eksperimentalnom poigravanju strukturom filma najgore su prošli njegovi likovi i glumci koji ih tumače. Izvedba se čini neprirodna, a dijalozi odzvanjaju suho i šuplje. Neprirodni govor i glumu samo još više naglašava povremeno korištenje sleng izraza ili psovki. Sve to pak urodilo je time da nam ni sama priča ni osobne drame likova u njoj nisu bile zanimljive niti intelektualno niti emocionalno.
Dokumentarni filmovi:
Povjetarac – snimajući balkon jedne stare zgrade i izvješeno rublje koje na njemu leluja i pleše na vjetru, Željko Radivoj nas poziva da otkrijemo zanimljivost u naizgled dosadnom detalju koji vidimo svaki dan. Koliko mu to uspijeva ovisi isključivo o dojmu gledatelja.
Zagreb, Hrvatska – Mario Papić je postavio kameru nasuprot jedne od mnogobrojnih zagrebačkih tramvajskih stanica. Snimajući svakodnevne prolaznike – od penzionera do nogometnih navijača – koji čekaju, ulaze i izlaze iz tramvaja, autor pokušava u nama probuditi osjećaj za neprekidni i nepromjenjivi ritam gradskog života.
Povratak mrtvog čovjeka – sniman tijekom nekoliko godina, ovaj dokumentarni film Petra Oreškovića prati sudbinu Himze Muratovića – mrtvog čovjeka koji se vratio u život. Nestao 1992. neposredno prije uništenja svog sela Motova u istočnoj Bosni, Himzo je nestao bez traga. Njegova rodbina i prijatelji su pretpostavili da je on mrtav, no, 12 godina nakon nestanka, pojavljuje se na vratima nove kuće svoje rodbine. Dokumentarna ekipa pokušava otkriti gdje je Himzo bio tih 12 godina, kao i kojim reakcijama su njegov povratak popratili sumještani.
Isprva dočekan kao heroj, tijekom vremena se počinju javljati sumnje prema Himzi koji uporno odbija govoriti gdje je proveo rat neodređeno nagoviještajući da je stekao brojne neprijatelje. Prateći jedan od tragova, snimateljska ekipa odlazi u romsko naselje nedaleko Novog Sada gdje se otkriva kako je Himzo niz godina tamo živio sa ženom i radio kao fizički radnik. Himzo, svjesno ili nesvjesno, nastoji od okoline prikriti svoj životni neuspjeh: iako više od 30 godina star, on nema svoju kuću i stalan posao. Njegovi prijatelji su svi u braku i sa djecom.
Povratak mrtvog čovjeka nudi zanimljiv uvid u Bosnu koju rijetko vidimo na TV-u od završetka rata: Bosnu malih sela i brda prekrivenima šumom. S druge strane Drine, u Srbiji, situacija nije bitno drugačija. Ovaj film prikazuje veselje i bijedu ljudi koji se u životu mogu osloniti samo na svoj vlastiti rad i jedni na druge, dok se u pozadini i dalje nadvija sjena rata 90-ih, etničkih čišćenja i masovnih grobnica. U tom svijetu Himzo, iako snalažljiv i sposoban radnik, djeluje usamljeno i izgubljeno.
Eksperimentalan film:
Remake 2006 – 1964 godine, za potrebe akademskog kino kluba Beograd, Tomislav Gotovac je snimio tri amaterska filma: Pravac (u kojemu iz perspektive vozača tramvaja snima ulicu i prugu u Beogradu tijekom vožnje), Plavi jahač (gdje kamera snima posjetitelje jednog beogradskog kafića) i Kružnica (kamera snima terasu zgrade na kojoj se nalazi i ulicu koja se nazire preko njenog ruba istodobno radeći koncentrične krugove). U ožujku 2006. snimljen je remake tih filmova. Film Antonia G. Lauera, Remake 2006 se sastoji od originalnih snimki i triju remakeova snimljenih digitalnom kamerom i spojenih u jednu cjelinu.
Gledatelj u filmovima prvo primijeti prolazak vremena: Beograd 1960-ih nije isto što i Beograd danas. Već sama ta činjenica privlači pažnju. Zatim je tu sam način snimanja koji donekle imitira pokrete ljudskog pogleda. Dok je u Pravcu perspektiva fiksirana za prugu pred tramvajem i promet oko nje, u Plavom jahaču ona preskače s jednog gosta na drugog, fiksirajući se na nasumične detalje njihove pojave, kako već privlače snimateljevu pažnju. Na koncu, ovi filmovi gledatelju približavaju svakodnevno pozivajući ga da sam uoči (ili ne, ovisno o raspoloženju) zanimljive detalje koji se kriju u naizgled banalnoj cjelini. Utoliko je možda najzanimljiviji Pravac koji nam demonstrira kako se jednim kadrom i jednom vožnjom može dočarati vječno kretanje i neprekidne sitne promjene koje prolazi jedno veliko urbano središte življenja.