ODGROBADOGROBA – OTVOREN ZFF
Dugo najavljivan i iščekivan, treći Zagreb Film Festival svečano je otvorio vrata. Prvi su filmovi prikazani, a shodno tome započinju i osvrti Film.hr – a. Cijeli tjedan u redovitim dnevnim razmacima izvještavat ćemo o zapaženijim filmovima. Posebnu pažnju dobit će svaki domaći naslov iz programa Kockice, a ostatak konkurencije pratit ćemo u dvije kategorije: dokumentarnoj i igranoj.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Odgrobadogroba prije prvih kadrova nije bio nepoznanica. Pristizale su vijesti o njegovim uspjesima na europskim festivalima (San Sebastian i Warsawa) a i direktor ZFF – a Boris T. Matić zasigurno nije bez razloga stavio upravo film Jana Cvitkoviča u večer otvorenja. Istina, Matićev Propeler Film je sudjelovao u ovoj slovensko – hrvatskoj koprodukciji no to je zanemariva činjenica u pogledu festivalskog rasporeda, ali vrlo bitna za tu producentsku kuću. Neke osnovne naznake o filmu koji nas je čekao dakle postojale su, no kako to često biva, očekivanja često postoje samo kao pretpostavka uspjelog iznenađenja. Najavljivana nam je komedija, a pristiglo je nešto puno više.

Jan Cvitkovič nas odvodi do slovenskog gradića u kojem živi vješti govornik Pero (Gregor Bakovič). Njegove birane riječi slušaju se na sprovodima gdje kombinacijom osobnih svjetonazora, dnevnih frustracija i popularno kulturnih izbora (misli ili citata, svejedno) Pero redovito kaže upravo potrebno. Čudan izbor zanimanja za usamljenog tridesetogodišnjaka gotovo da je nužnost jer ipak njegov se život odvija u domu gdje živi sestrina difunkcionalna obitelj, otac opetovano nerealizirani samoubojica i još jedna sestra, gluhonijema Ida. Najbliži Perin krug zatvara simpatija Renata i gotovo autistično za popularnim fićom zaludjeli prijatelj Suki. Od novog propalog samoubojstva do još jednog sprovoda, a sve preko po tko zna koje već po redu sterilne i frustrirajuće kave s Renatom, Perin svijet Cvitkovič polako i sigurno gradi uz promišljenu gradaciju naznaka ključajućih pozadina. U trenutku kad lonac tajni, strahova, sjete i srama konačno zakipi film odlazi u neočekivanom smjeru.

Posve iznenada dolaze odgovori na pitanja koja se za prve polovice filma roje: zašto je pažnja fragmentirana na toliko likova, zašto nema ubrzavanja radnje kao što smo navikli kod komedija... Glavni junak, nesigurni Pero, odjednom gubi funkciju koju smo mu brzopleto pripisali. Od centralne osobe on postaje tek ulaznicom u stvarnost malog slovenskog mjesta. Gotovo bez naprezanja iz dobro posložene komedije, koja iako dodiruje morbidno niti u jednom trenutku ne postaje morbidnom ili pretjeranom, film Odgrobadogroba postaje slojevita drama. No niti u toj novoj orijentiranosti ne gubi se mjera. Začudo, ukoliko uzmemo u obzir da su se pod svevideći mikroskop postavili momenti poput doslovce krvožednog sadizma ili razoružavajuće incestuoznosti.
Odgrobadogroba film je očigledno talentiranog mladog redatelja i scenarista, ali i očigledne ljubavi prema samom procesu autorstva. Vjerojatno se upravo u nevoljkosti privođenja kraju dobro ispričane priče došlo do desetak minuta trajanja viška i u biti nepotrebnog suzdržavanja od zaključivanja. Dojam je kad ne bi postojali rokovi da bi se film još uvijek dorađivao, dotjerivao i uglađivao. Spomenuta mana (koja to u biti i nije) jedino je što se može prigovoriti inače dobrom, pamtljivom i uspjelom filmu Jana Cvitkoviča.
Na kratki metar nismo zaboravili. U konkurenciju dva uratka prvog dana festivala apsolutnu nadmoć pred Hibernacijom Johna Williamsa odnio je film Leptiri redatelja i scenarista Maxa Jacobyja. Film posve otvoren za tumačenja ne pokušava dijeliti gotova objašnjenja. Škrt u ponuđenim informacijama, ali posve otvoren za različite interpretacije, film tematizira pogibiju jedne djevojčice. Je li riječ o napadu pedofila ili samo nesretnom slučaju ostaje posve otvoreno. Iako tek dvanaest minuta kratak film, Max Jacoby uz pomoć odličnih glumačkih izvedaba Glyna Pritcharda i Joanne Scanlan s lakoćom stvara jezovitu atmosferu izgubljenosti i usamljenosti.
Spomenuta Hibernacija, ali i dugometražni belgijski Ledenjak s razlogom su ostavljeni po strani. Nažalost banalni i repetitivni su to naslovi koji s lakoćom upadaju iz predviljivosti u dosadu. O njima možda nekom drugom prilikom; a možda i uopće ne.