ODLAZAK ISTAKNUTOG RUKOVODIOCA I PRVOBORCA
Povlači se holivudski mogul Jack Valenti
S mjesta predsjednika MPA, u.s. organizacije za veledistribuciju i preuzimanje inozemnih kino tržišta, povlači se holivudski mogul Jack Valenti ( 81 ). Proteklo desetljeće ovaj teksašanin sicilijanskog podrijetla proveo je ganjajući video-pirate srčanošću generala Custera. Uvodio je copyright u audiovizualni prostor, onako kao što je američka konjica uvodila ustav u divlje nizine srednjeg zapada. Civilizacijska cijena plaćena je u preriji izumiranjem nekoliko domicilnih naroda i više autohtonih kultura. Cijena pak Valentijeva aktivizma još nije jasna, niti je borba završena. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
22. XI 1963, ranih popodnevnih sati, dopredsjednik Lyndon Johnson vozio se na ručak ulicama Dallasa, dvije limuzine iza svog šefa, koji na ručak neće stići. Zapucalo se. Isto popodne, nešto kasnije, u zračnoj luci Lyndon Johnson je silom nužde zaprisegnuo za predsjednika, a njegov vjerni drug iz djetinjih dana, koji sat kasnije, postaje mu šef kabineta. Čovjek koji sređuje stvari, s darom Harveya Caytela iz Pulpa, Valenti pomaže da se u odnose ovalnog ureda i velikih korporacija povrati - za Kennedyja porušena - harmonija. Suze koje u to doba roni Hollywood nadilaze bol za preminulim predsjednikom.. U to vrijeme televizijske stanice kradu kinima publiku hrpimice. Veliki studiji odgovaraju povijesnim spektaklima u Cinemascopu, Vistavisionu i ostalim tehnološkim komplikacijama, dokazujući tv slici da je oskudna i mala. Ideja je dobra, ali troškovi veliki i u ovoj nerentabilnoj igri studiji pomalo klize prema stečaju. Jack Valenti, državotvorni duh, tad uspijeva isposlovati Kongresni zakon po kojem se televizijama zabranjuje proizvodnja igranog tv programa. Temeljem odredbe koja je na snazi do naših dana, Majori preuzimaju tv produkciju serija i tv filmova, dovijeka osiguravši nacionalno tržište političkim dekretom. Slobodni poduzetnici liberalnog kapitalizma spašeni su jednom trockistički direktivnom državnom intervencijom.

Europa obožava Valentijevu biografiju: ona pokazuje naličje američkog sna o slobodnom tržištu i sjajno demistificira kapilarne veze koje postoje između U.S. političkog i gospodarskog establishmenta, State Departmenta i gospodarstva, stranaka i medija, činovnika američke države i MPAA. Kad god U.S.A. gunđa protiv EU intervencionizma, Europljani se uhvate Valentija.

Valentijev protupiratski pohod Hrvatska je upoznala usred svog, daleko krvavijeg rata. Početkom devedesetih trijumfalno je, uz sve porušene crkve, zgrade i muzeje, uništeno i nekoliko tisuća kaseta filmske klasike u vlasništvu bivše filmoteke-16. Bio je to jedini materijal putem kojih su se RH filmofili mogli upoznati s djelima Forda, Hitchkocka, Fritza Langa, Johna Hustona i drugih. Ovo uništavanje nazvano je primjernim aktom uljudbe i suradnje s američkim saveznicima. Nakon što je legalizirao zaborav, Valenti je u RH došao osobno i pojavio se na prošlom Pulskom festivalu kao gost onodobnog ministra kulture. Valenti se osvjedočio da se Croatan indijanci u rezervatu ponašaju miroljubivo i otišao zadovoljan. Neki dan otišao je u mirovinu, (ne znamo da li su mu pri rastanku dodijelili sat, orden ili plaketu) kao čovjek koji je učinio većinu od onog što je naumio. Europa na filmskom području troši enormno vrijeme da bi usaglasila i same naznake zajedničkog nauma. O praksi da ne govorimo. A o Hrvatima?