PITAM SE PITAM, KOJI MED NIJE SLADAK?
Razgovor: Andrej Korovljev
Nedavno su odjeknule vijesti o ulasku spota «Otjeraj me» grupe Ramirez na MTV-u, Zlatnoj koogli za najbolji spot za pjesmu «Pržiiiii» Ede Maajke. Isti spot je također pozvan na festival «Crossing Europe», gdje se prikazuje u programu «Conscious Rap». Spot je nominiran unutar Dana hrvatskog filma, festivala za koji je, usput budi rečeno, Korovljev ujedno i autor festivalske špice. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
FILM HR: Sa studija u Londonu, vratili ste se u Hrvatsku, dakle lova, vam nije glavna stvar u životu. Očito ste uvjerenja da vam za kreaciju treba rodna gruda.
Ambijent? Prijatelji? Lokalna muka i nevolja? Što vas to vuče domu?
ANDREJ KOROVLJEV:London, lova???? Pa ja sam tamo samo studirao, trošio ušteđevinu i radio na baušteli! Najbolji posao, osim onoga gdje sam par mjeseci radio na šanku u Sohou (i imao mufte cugu) bila je «režija u montaži» namjenskog filma za afričku zajednicu koja izrađuje autohtone skulpture od drveta. Hahaha! Kroejša iz not member of juropjan komjuniti, kakav posao na zapadu, kakva lova? Tri puta godišnje vraćam se od doma nazad u UK, i imigrejšn ofiser postavlja ista pitanja, unatoč svim mojim potvrdama i «permit to stay» on traži ispis mog bankovnog računa. Zapad i kapitalizam i taj mit o poslu na zapadu sucks, big time! Ima neki loš vic kad se dva režisera sretnu negdje na londonskom West Endu (vic je univerzalan pa ga pričaju i glumci, kipari, slikari, fotografi i ostali umjetnici). Nešto se slučajno upoznaju i pitaju jedan drugog čime se koji bavi?, tu skontaju da su iz iste profesije i sljedeće pitanje ide nekako ovako, bukvalno prevedeno: «A da, a u kojem bircu radiš?». Sad kada čujem moje kolege s godine s Westminstera, samo dvoje rade u struci i jedan nosi kave i Bete po BBC-u, a dvadeset nas je bilo, a sve engleski državljani. Ma nama je super!
FILM.HR: Kakav je, po vašem mišljenju, odnos glazbe i filma u toj jednoj kratkoj i zadanoj formi kao što je glazbeni spot?
ANDREJ KOROVLJEV: Spot je fantastična forma jer si slobodan raditi sve što se sjetiš, naravno uz dogovor s izvođačem ili bendom. I to uopće nije kratka forma jer trebaš smisliti specifičnu vizualnu nadgradnju muzike, teksta, poruke i to unutar ove forme nije malo minuta. To su četiri, pet i više, sa gomilom kadrova gdje se ne smiješ ponavljati, a ja volim raditi dramaturgiju unutar spota i volim da to ima nekog narativnog smisla, da nije gola estetika. To je zahtjevno ali i ispunjavajuće, pogotovo u montaži, ako si snimio ono što si izbrijao dok si razmišljao o svemu što bend ili stvar pruža.
FILM HR: Izmedju spota i reklama, što vam je kao autoru draže?
ANDREJ KOROVLJEV: Spot definitivno! Ovo će sada zvučati jako egocentrično, ali neka: Ja biram za koji bend ću raditi, ja pišem scenario. Mogu se izraziti, to je isto kao da me pitaš da li je veći gušt raditi film po tvom scenariju ili raditi nečiji predložak.
FILM HR: Kako je nastala špica ovogodišnjeg festivala. Koja je poruka ove sizifovske špice?
ANDREJ KOROVLJEV: Kao prvo, da se krivo ne shvati, ja jako volim DHF kao i svaki filmski festival, pa na kraju krajeva svugdje sam prisutan: Motovun, Zagreb dox, DHF nešto radim, na One take-u i Human rights-u konzumiram filmove i sve ostalo. DHF mi je posebno drag oduvijek jer ga doživljavam kao neku vrstu cehovske manifestacije, kao recimo skup lovaca Istre u doba obustave lova ili filatelističkog društva mladih Trešnjevke. Zakon!! Pogledamo šta smo radili i jako se zapijemo. Neko i popuši vozačku! Ja se uvijek volim zajebavati sa okruženjem čiji sam dio i sa kojim živim, kao što su se Monty Pythoni zajebavali sa BBC-em koji im je davao lovu i produkcijske uvjete za apsolutnu sprdnju i auto-ironiju. Aaaaa, špica? Poanta? Bitno je da je naš umjetnik zadovoljan! I još bude u novinama i na internetu kao i ja sad!
FILM.HR: 2000. godine bili ste nagrađeni za svoj dokumentarac «Godine hrđe» koji se bavio vrlo određenom društvenom temom. Namjenski film nije zahvalan teren za društveni angažman. Imate li loše snove, rastrzani izmedju svoja dva talenta.
ANDREJ KOROVLJEV: E, jebiga sad sam zatečen. Nije da dobro spavam jer u zadnje vrijeme spavam solo ali to nema veze s filmom ili možda ima?
FILM.HR Poznat vam je slučaj zatočenika namjenskog filma, darovitih ljudi koji su ispekli zanat u namjenskom filmu, ali su postali tako neraskidiv dio tog žrvnja, da se nikad nisu vratili autorskoj kinematografiji. Jeste li nešto preventivno poduzeli za sebe.
ANDREJ KOROVLJEV: Ne znam da li se itko još sjeća dječje emisije «Neven» iz sedamdesetih ili možda i ranih osamdesetih po motivima čiče Jove Jovanovića Zmaja, režirao ga je britanski redatelj Tymothy nešto, nemogu sad se sjetit njegova dva prezimena jer je 3 ujutro, ali se sjećam koji je bio čuveni catch-line emisije: «Pitam se pitam, koji med nije sladak?». Može li to bit odgovor?

FILM.HR: Dva vaša filma se natječu na DHF, s druge strane i sami ste bili u poziciji selektora na Motovunu i na Zagrebdox-u. Da li na festivalu više volite biti suučesnik ili natjecatelj.
ANDREJ KOROVLJEV: Natjecatelj stoposto! Pogledaš svoju projekciju i onda nešto popiješ pa se kao malo kurčiš. Jedino je zajebano ako dobiješ nagradu, onda moraš platit piće cijeloj kafani, a to košta, a nisi Toma Zdravković, a DHF ne daje novčane nagrade, bar ne za spot i reklamu. Možda Glas koncila daje neku lovu? Ove godine ciljam na tu nagradu sa namjenskim uratkom!