Početak dokumentarnog programa ZFF 2 (PRELAZEĆI MOST)
PRELAZEĆI MOST: ZVUK ISTANBULA / AUFLOSUNG DES GEWINNSPIELS<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Istanbul je most koji su prošla 72 naroda, most između Europe i Azije, stjecište različitih kultura i tradicija, grad koji fascinira svojom poviješću i raznovrsnošću. Inspirirao je mladog turskog redatelja Fatiha Akina da mu napravi svojevrsnu ljubavnu posvetu. Rođen u Hamburgu, Akin je odrastao svjestan razlika u vrijednostima i običajima zapadnog i istočnog svijeta kojima se već bavio u filmu « Glavom kroz zid « ( Gegen die Wand ). Snažna emotivna drama o turskim pridošlicama u Njemačku, osvojila je Zlatnog medvjeda na Berlinskom festivalu ( prvi njemački film koji je osvojio tu nagradu nakon 17 godina ), označila autorovu filmsku zrelost i osigurala mu popularnost ( iako su se mediji umjesto isticanjem kvaliteta filma ponajviše bavili naglašavanjem činjenice da je glavna glumica Sibel Kekili bivša porno zvijezda ).
Na snimanju u Istanbulu surađuje u stvaranju izražajne glazbene podloge sa Alexandrom Hacke-om, basistom njemačkog benda « Einsturzende Neubauten « , koji dijeli njegovu zainteresiranost tim gradom. Hacke na početku ovog dokumentarnog uradka ( premijerno prikazanog u Cannesu ) izjavljuje kako se zaljubio u Istanbul pa kreće u istraživanje različitih glazbenih pravaca i stilova koji se tamo pojavljuju. Ubrzo se priključuje psihodeličnom underground bendu « Baba Zulu « i zamjenjuje njihovog odsutnog basista. Jedan od članova benda kaže « kako su cijeli život slušali Zeki Muren i Pink Floyde te našli sredinu « što savršeno opisuje kontradikcije te sredine obogaćene raznim uticajima.
Tako započinje prekrasna slikovnica koja nas uvodi u eklektični ritam grada i njegove glazbe, neobičan i zadivljujuć spoj modernog i arhaičnog.
Redatelj nas sa lakoćom provodi najrazličitijim glazbenim strujanjima, eksperimentalnim smjerom, turskim post-rockom, rapom, hip-hopom, tradicionalnom glazbom. Ritam snimanja i ispitivanja raznih glazbenih grupacija nimalo ne posustaje a Istanbul nas sve više i više šarmira..
Zaljubljenost je obično slijepa pa bi se redatelju i vodiču ( Hacke ) možda mogla zamjeriti neobjektivnost u idealizirano-romantičnom prikazu grada ali ta zamagljenost dijelom je ublažena pristupom socijalnoj problematici. U refrenu indie-rock benda čiji je pjevač boravio i skladao u Seattleu za vrijeme buđenja ( i gašenja ) grunge scene, vidimo jasan kritički stav naspram života u Istanbulu: « Ovo je grad koji tuče svoje žene
Ovdje se pije danju a ljubi noću
Ovaj grad nam pije krv
Ali vrijedi umrijeti za njega «
Svjesni problema ali ujedno inficirani kreativnom snagom i životnošću pulsa grada, priznaju da poznavanje vlastite glazbe a samim tim i kulture pruža sigurnost i identitet. Napominje se osviještenost i po pitanju nanovo oživljenog konstrukta o civilizacijskom jazu istoka i zapada te pripisivanju tog efekta « proizvodnji « neprijatelja lansiranoj iz Bijele kuće, kao nužno podgrijavanje paranoje i svojevrsni nastavak hladnog rata samo sa prebacenim težištem. Dotaknuti su i problemi manjina: iako su stoljećima živjeli zajedno u zemlji, 1980.godine zabranjena je glazba na manjinskim jezicima. Ne bi li zadovoljili uvjete Europske Unije apsurdna zabrana korištenja kurdskog jezika ukinuta je tek 1990. Jedna od najdojmljivijih scena filma je ona u kojoj kurdska pjevačica Ayner izvodi melankolične tužaljku ( turska inačica sevdalinke ) pjevajući samim time kako bi na tom jedinstvenom prostoru svatko trebao njegovati vlastitu ali i poštovati tuđu kulturu, jezik, vjeru.
Kako film odmiče prema kraju dokumentarni prostor sve više zauzimaju cjelovite glazbene sekvence koje završavaju sa legendama turske glazbe: Orhanom Gencebayem i Sezen Aksu. Orhan je kultni glumac proslavljen ulogama u akcijskim filmovima ( u mlađim danima neodoljivo podsjeća na Burta Reynoldsa ) i talentirani glazbenik koji njeguje dugu tradiciju saza ( instrument koji podsjeća na lutnju ) . Sezen Aksu ima u turskoj status božice ( u starijim danima neodoljivo podsjeća na Whitney Houston ), miješa klasičnu i pop glazbu a njene pjesme iz 80-tih zaradile su raznim preradama status klasika.
Razne lokacije, od koncerata u suvremenim dvoranama, preko Istanbulskih ulica, parkova, brodova sa živom glazbom, turskih kupelji do kafića sa romskom glazbom, uspješno su uklopljene u vizualni mozaik koji prati sociološki komentar. Najbolji dokaz možda je podjednaka pažnja koju vidite u snimanju plesa modernih whirling dervisha ( uvijek plešu sa jednim dlanom okrenutim gore-kojim primaju od boga dok je lijevi okrenut dolje-kako bi božju milost mogli usmjeriti ka ljudima ) i snimanju dugačke dionice jednog od poznatijih rapera ( po završetku njegova « nastupa « publika u dvorani počela je pljeskati ). Spajanje proturječnosti, mističnosti i banalnosti točke su u kojima je vrijeme za Istanbul naizgled stalo te ujedno postaju aduti ovog odličnog debitantskog dokumentarca Fatiha Akina.
« Nisam uspio odgonetnuti tajne Istanbula, tek sam zagrebao po površini « - kaže na kraju Alexander Hacke. Mi smo donekle zadovoljni što taj grad i dalje predstavlja nerješenu zagonetku kojoj se možemo nanovo vraćati kako bi opet mogli uživati u elegantnoj vizualnosti i divnoj glazbi.
Jedina zamjerka upućena je organizatorima. Naime. Shvaćamo da je ova glazba jako emotivna, shvaćamo isto tako da riječi ponekad ne igraju preveliku ulogu i da možemo i bez njih raspoznati ozračje tuge ili sreće ali bilo bi poželjno da su preveli riječi SVIH pjesama umjesto samo jednog refrena. Ovako je doživljaj umanjen pošto se ipak pitamo o čemu je zapravo riječ u pjesmama ( politici, ljubavi, ratovima, kućnim ljubimcima? ) i ne znamo da li smo sadržajno suočeni sa stihovima u maniri, primjerice Arsena Dedića ( u boljoj varijanti ) ili M.P.Thompsona ( u najgoroj mogućoj varijanti ).
