Posljedice kineskog gostovanja
Prošlotijedno gostovanje četiriju filmova kineske produkcije u kinu Tuškanac ostavilo je nemalog traga na apsolutno sve slučajno znatiželjne i nesretno optimistične (u koje i sam spadam) gledatelje. Srijeda je bila težak dan. Tri različita filma, više od pet sati miran ali prestravljen u mraku kino dvorane – nazirale su se moguće trajne posljedice. Srećom ili providnošću Nekog Tamo Gore one su izostale... No krenimo redom.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Go Home, Farewell to Death, Final Dash i Hand in Hand filmovi su novijeg datuma no unatoč tomu karakterizira ih posvemašnji izostanak s internetskih informacijskih izvora. Sliku suvremenog kineskog filma posljednjih su godina izgradili ZFF (Slijepo okno), Revija azijskog filma (Svijet) i gosti u redovnoj kino distribuciji (Tigar i zmaj, Heroj, Kuća letećih bodeža). Filmski programi u Tuškancu dali su joj novu dimenziju. Posljednji susret s u tolikoj mjeri pravovjernim smjernicama za vođenje života posljednji sam put vidio tamo početkom osamdesetih, za vrijeme primanja u pionire kad nam je dodijeljena tzv. 'Partizanska čitanka'. Filmovi koji su gostovali u Zagrebu upravo su to: višesatni propagandni odsječci, ali ne napisani i prigodno ilustrirani, već snimljeni kamerom. Go Home tako propituje jaz među generacijama i potrebu međusobnog razumijevanja, Farewell to Death tematizira problem uživanja droge, Final Dash daje paradigmu uspješnog kineskog poduzetnika, a u Hand in Hand gledali smo prijelaz još jednog rascjepa: onog između grada i sela, bogatih i siromašnih.
Gurati sva četiri naslova u jednaki koš nije prevelik grijeh jer zajedničke su im osobine gotovo identične: krajnje simplificiran scenarij u kojem glumci imaju doista težak zadatak. Količina teksta kojeg moraju zapamtiti impresivna je. Redatelji tih filmova naime kao izražajno sredstvo priznaju očigledno samo izgovorene riječi. Glumci tako redovno ispaljuju višeminutne dijaloge nastale u Tvornici Državotvornog Razmišljanja. Koliko ih ima za snimanja je postrojenje očigledno radilo dan i noć... Ukoliko se i skreće s recitacija onda je uglavnom riječ o predškolskom simbolizmu i dubinama kolovoških nogostupskih mlaka. Filmovi su to kojima je očigledno u zadatak dano 'obrazovati', 'odgojiti' a posrnule na pravi put 'usmjeriti'. Svejedno, ukoliko se barem jedan naslov može izdvojiti od poražavajućeg kvalitativnog prosjeka onda je to Hand in Hand.
Priča o posjeti gradske djece seoskoj izdvojena je zbog redatelja Li Honga. Jedini je on uspio pokazati barem mrvice autorstva. Introspektivna razmišljanja svojih protagonista riješio je njihovim obraćanjem kameri, a i shvatio je (za razliku od kolega) da kameru ponekad treba odlijepiti od glumaca i možda snimiti pokoji eksterijer. Njegov je film možda najuspjeliji i iz razloga što je očigledno namijenjen najmlađima. Patetika, banalnosti, isforsiranost i bolna plošnost u tom kontekstu može se sagledati kao nužna jednostavnost za razumijevanje. Slamke su to za koje se treba hvatati jer u suprotnome agonija se samo produbljuje.
U najavnom tekstu za gostovanje kineskih filmova posegnuo sam za riječima izvjesnog službenika za procjenu sigurnosti automobila koji dolaze na europsko tržište. Ocjenjivao je prve kineske automobile namijenjene izvozu. Sućutnim izrazom lica priopćio je kako je riječ o tridesetogodišnjem zaostatku u kvaliteti i pouzdanosti. Naivno pomislih kako se takvo što za film ne može ustvrditi. Naivno, vrlo naivno.