Preskoči na sadržaj
Vijesti

Posljednji pogled na ZFF

Miron Sršen Zagrebfilmfestival 2005

Posljednje novinarsko druženje s organizatorima ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala prošlo je u duhu velikih brojeva. Direktor Boris T. Matić pohvalio se udvostručenom posjetom podjednako samih projekcija i internet stranica. Ove je godine tako bilo gotovo trideset tisuća gledatelja ali i četrdeset tisuća posjetitelja službenih stranica. U duhu tih pokazatelja ali i svakodnevnih brojnih gužvi pred blagajnama i vratima kino dvorana lako je zaključiti da je ZFF dosegnuo svoj maksimum. Kino dvorana SC – a, najveća u široj okolici, često je bila premalena za sve posjetitelje i bez određenih organizacijskih promjena u budućnosti teško će se nadmašiti ovogodišnje izdanje. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

Sa sadržajnog aspekta također nije nedostajalo događanja. Iznimno zgusnuti filmski raspored predstavljao je prevelik zalogaj za svakog tko je želio pogledati sve filmove. Više od pedeset naslova u šest dana jednostavno je nemoguća misija za praćenje bez propusta, ali istodobno i obilje izbora za sustavnošću manje opterećen širi krug zainteresiranih. O samim filmovima podosta smo pisali tako možemo na kraju ustvrditi tek kako je najviše pozitivnih reakcija izazvao film Hrvoja Hribara Što je muškarac bez brkova. Tri projekcije, tri salve smijeha i tri duga pljeska zaključeni su i očekivanom nagradom publike. Pored Hribarovog filma imali smo priliku pogledati još čitav niz uspjelih naslova. Iluminacija Pascale Breton, Clooneyev Laku noć i sretno, te Ti i ja i svi koje znamo Mirande July samo su neki od njih. Ne čudi stoga zastajkivanje Slavka Štimca pored izvjestitelja nakon proglašenih laureata. Pobjednički filmovi ipak su pomalo neočekivani (i nakon njegovog simpatičnog uvjeravanja). Žiri je u kategoriji dugometražnog igranog filma izabrao stiliziranu, vizualno dorađenu no naracijski nezanimljivu i repetativnu komediju apsurda Ledenjak. Najbolji kratkometražni naslov ispao je Zimski san, ipak prenaivna dječja priča ukoliko uzmemo u obzir da su u konkurenciji bili neposredni, životni Sretan Uskrs ili stilski dorađeni, vrlo dobro odglumljeni U sjeni.

 

Nagrada Zlatna kolica u dokumentarnoj kategoriji pripala je filmu  Prvi na mjesecu redatelja Alekseya Fedorchenka i time označila novi trend u dokumentarnoj dimenziji koji se oslanja na hibridnost žanrova. Pseudo-dokumentarac ili mockumentary bavi se dobro osmišljenom kvazi rekonstrukcijom pothvata tajnog obučavanja pilota za let u prvoj svemirskoj letjelici. Iako impresivnog vizualnog identiteta publika je ipak u velikom broju napuštala dvoranu za vrijeme projekcije upravo zbog zbunjujuće i teško prative kombinacije nizanja nevjerojatnih događaja (jedan astronaut nakon pada letjelice doživi težak udarac u glavu, izgubi moć govora, luta svijetom, liječe ga elektošokovima u ludnici nakon čega se priključi cirkusu!!) i inzistiranja na autentičnosti. Film koji je imao najbolju posjećenost (izvucimo novinarski kliše: tražila se karta viška) a također je nadograđen umetnutim igranim dijelovima bio je film Made in Serbia Mladena Đorđevića, tjeskobni dokumentarac o srpskoj porno industriji. Zanimljivi, odlični favoriti Favela se budi, Prelazeći most: zvuk Istanbula, Šutka: knjiga rekorda također su imali dobar odjek međutim ove godine na ZFF-u fikcija je na kraju pobijedila stvarnost.

 

 

Potpuno zasluženo najboljim hrvatskim filmom u programu pod nazivom Kockice proglašen je kratkometražni igrani film Posljednja pričest Ivana-Gorana Viteza. Podložnost raznim iščitavanjima kontroverzne priče o svećeniku pedofilu i odlična gluma svrstat će ovaj film u niz koji označava pravu renesansu suvremene kinematografije (Ta divna Splitska noć, Oprosti za kung-fu, Što je Iva snimila 21.listopada 2003.). Dva nadrealna ostvarenja, kratka stripovska crnohumorna komedija Ko živ, ko mrtav Josipa Viskovića i drama Zadnji dan kućnog ljubimca  redateljice Jasne Zastavniković, činila su uspješniji dio ovog programa. Glavna prednost inače netransparentnog filma Pušća Bistra Filipa Šovagovića, izvrstan je soundtrack Darka Rundeka i Cargo orkestra. Još jedan problematično neuspjeli, debitantski (u redateljskom smislu) pokušaj prijelaza iz kazališne u filmsku domenu bio je Ono sve što znaš o meni Bobe Jelčića i Nataše Rajković. U neuvjerljivosti je ipak prednjačila zatvorska drama Otac Stanislava Tomića ali u konačnici možemo zaključiti da je rezultat gledanja ovogodišnje hrvatske produkcije bio i više nego zadovoljavajuć.

 

Prethodno fokusiranje na izborne kriterije žirija ipak je manje važno od upućivanja na sad već kronični problem ZFF – a. Ovdje ne mislimo na organizacijske kaose pri kupovini karata ili pri ulasku u kino dvoranu. Nedostatak za koji se mora iznaći rješenje jesu hrvatski titlovi. Odvojena projekcija titlova ispod filma na platnu za velik broj gledatelja nedovoljno položene dvorane SC – a redovito je značila nemogućnost čitanja. Unatoč spomenutim nedostacima završimo ovogodišnje ZFF dane s čestitkom organizatorima na uspjelom festivalu i: vidimo se za godinu dana!

 

Gordana Kolanović, Hrvoje Pukšec

Još iz rubrike