Preskoči na sadržaj
Vijesti

POVIJESNA GESTA Vinka Brešana

SVJEDOCI, V. Brešan, 2003. (underline) Brešan je skupio snage da ponudi viziju hrvatskog subjekta

Miron Sršen

(SVJEDOCI)

 

Raspravljajući o nacionalizmu i etničkom antagonizmu, posebno na primjeru Balkana, filozof i kulturalni analist Slavoj Žižek podsjeća nas na “povijesnu gestu” Sigmunda Freuda koji se u vrijeme najžešćeg antisemitizma zapitao: “zbog čega su Židovi izazvali takvu mržnju?” Porijeklom Židov, Freud je i sam bio žrtva rasne mržnje. Bio je prisiljen napustiti Beč i potražiti utočište u Londonu, i u tom smislu očekivano pitanje bilo bi “zašto mrze Židove?”. Žižek objašnjava de je za dobrobit demokracije nužno skupiti snagu i ponoviti Freudovu povijesnu gestu; Freud je na prijetnju fašističkog antisemitizma odgovorio tako što je (u diskurzivnom smislu) oduzeo Židovima njihovog izvornog oca, to jest, dao si je u zadatak da dokaže da je Mojsije - Egipćanin. Freudovo djelo Mojsije i monoteizam tako postaje odgovor na nacizam. Kako napominje Žižek, bez obzira na povijesnu (ne) točnost ove tvrdnje, ono što je bitno je pokazati da su Židovi sami po sebi “decentrirani”, da je njihova “originalnost” ustvari krpež (patchwork, bricolage).<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

Film Vinka Brešana Svjedoci, prema motivima romana Jurice Pavičića Ovce od gipsa, odličan je povod za diskusiju ne samo o političkoj korektnosti ili povijesnoj odgovornosti već i o hrvatskoj subjektivnosti razapetoj između Sebe i Drugog, što se u kontekstu filma prvenstveno odnosi na uvjetno nepomirljivu suprotnost između Hrvata (žrtve ratne agresije) i Srba (agresora). Brešan problematizira ova dva oprečna pola tako što ih u prvom redu dovodi u neposrednu blizinu. Na razini mizanscene, dvije ključne obitelji, hrvatska i srpska, prvi su susjedi. Od samog početka filma Brešan potcrtava njihovu povezanost, no bliskost je izražena upravo kroz suprotnost; u jednom od uvodnih kadrova obuhvaćena je hrvatska kuća u kojoj udovica žaluje nad poginulim mužem te ispraća rođaka koji joj je došao ponuditi podršku, dok njihov sin, također branitelj i par bliskih prijatelja kreću prema kući prvog susjeda, srpskog civila, s namjerom da mu miniraju dom. Zlokobni plan se zakomplicira iznenadnom pojavom susjeda s puškom u ruci što posluži kao povod da ga se po brzom postupku eliminira. To nije kraj priče jer u kući je I susjedova malodobna kćerka koja će postupno postati podsjetnik da je pokušaj istrebljenja Drugog iluzoran.

 

Udovica poginulog branitelja, “hrvatska majka”, zna za zločin, ona ga odobrava i prikriva ona je ta koja daje upute što treba činiti s djevojčicom zatočenoj u podrumu. Ona je personifikacija najvišeg autoriteta u “hrvatskoj kući”, pod njenim okriljem kuje se novo ubistvo. Uz pomoć rođaka Matića, uglednog liječnika na visokom položaju uspijeva opstruirati policijsku istragu. Priča se stoga i ne može kretati prema naprijed i u prvi čas stječemo dojam da se sve vrti u krug. Istraga nema kuda nego prema natrag, prema događajima koji su se već zbili i koji donekle mogu rasvijetliti psihološku sliku likova umiješanih u zločin. Pronaći izlaz iz ove situacije i spasiti dijete ubijenog Srbina, (što će konačno poći za rukom invalidu Domovinskog rata Kreši i njegovoj curi novinarki Lidiji), znači suprotstaviti se “hrvatskoj majci” odnosno autoritetu koji vlada u “hrvatskoj kući”.

 

Ovakav prikaz “hrvatske majke” koja utjelovljuje niz politički nekorektnih osobina (rasizam, nacionalizam, homofobiju) može se činiti prilično uznemirujući i gotovo seksistički dok, za početak, ne uzmemo u obzir izvantekstualnu razinu Svjedoka – naime, uloga majke povjerena je srpskoj glumici Mirjani Karanović. Ovaj tip intervencije omogućava Brešanu da indirektno potakne problem izvorišta odnosno hrvatske “originalnosti” i subjektivnosti. Hrvatstvo je izraženo kroz Drugost, konkretno Hrvatica je prikazana kroz Srpkinju koja glumi Hrvaticu, dakle, pitanje hrvatskog identiteta u diskurzivnom smislu postaje otvorena kategorija. “Autentični” hrvatski identitet problematizira se i u flešbeku u kojem saznajemo kako je poginuo otac obitelji. Iz čekaonice željezničke stanice u nekoj pustoši istrčava žena koja moli hrvatske branitelje da ne pucaju jer da je “Hrvatica”; branitelji ostaju zatečeni i suzdrže se od pucanja da bi odmah nakon toga bili izloženi rafalu neprijatelja. Oni uzvrate i “Hrvatica” pada pokošena. Osvrčući se kasnije na ovaj događaj momci se pitaju da li je ta žena lagala ili je stvarno bila Hrvatica, i ne nalaze pravi odgovor.

 

Završetak filma u kojem spašeno dijete hvata Krešu za ruku možda najbolje oslikava povijesnu gestu Vinka Brešana; u vrijeme kad se sudi generalima Domovinskog rata a još uvijek se nisu proradile trauma agresije. Dok se jedni groze redefiniranja hrvatskog identita kroz intersubjektivni odnos s Drugim a oni iz suprotnog tabora prigovaraju da se zločini počinjeni prema Drugom prikazuju na neadekvatan način, Brešan je skupio snage da izađe iz neproduktivnosti začaranog kruga i ponudi viziju “hrvatskog subjekta” koji se na toj vjetrometini konfliktnih sila ipak uspijeva odlučiti za pravu stvar.

Još iz rubrike