Preskoči na sadržaj
Vijesti

''REVIJA BLUES FILMOVA''

Od 15.7 do 28.7 ekskluzivno u kinu A1 Galerija

Miron Sršen

Proklamacijom američkog Kongresa od 1. siječnja, godina 2003. proglašena je godinom bluza; pokrenut je čitav splet različitih aktivnosti da bi se ova jedinstveno američka glazbena forma ponovo približila ljubiteljima glazbe. Pod umjetničkim vodstvom Martina Scorsesea, "The Blues" je serija impresionističkih filmova u kojima svaki redatelj istražuje glazbu kroz svoje osobne veze sa njom. Cilj je uhvatiti srž bluza, njegov emotivni utjecaj, istražiti na koji je način bluz ostavio dubok trag na ljude širom svijeta. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

''DUŠA ČOVJEKA''

 

Originalni nasolov: ''The Soul of a Man''

Scenarist i redatelj: Wim Wenders

Narator: Laurence Fishburne

Žanr: glazbeni dokumentarac
Format: DV PAL i 35mm kamera

Trajanje: 103 minV PAL an

(HD Master then transferred to 35mm

Cannes Film Festival

Sao Paulo film festival-nagrada publike za najbolji strani film

 

 

   Nakon što je napravio odličan glazbeni dokumentarac ''Buena Vista Social Club'' koji se bavi ostarjelim kubanskim glazbenicima, Wenders se okomio na bluz, ne bez razloga. Čini se kao da se čitavog života pripremao baš za ovaj dokumentarac čija ga je bluz glazba opsjedala od najranijih studentskih dana, obilježavajući ga na osobnom i kreativnom nivou. Naime, Wendersov prvi dugometražni film jest c/b  ''Summer in the City'' iz 1970-te u kojem je odigrao i manju ulogu ( redovito ga vrte u Goethe-Institutu u predstavljanju Wendersovog opusa ) u kojem koristi nekoliko glazbenih brojeva američkih velikana ( Kinks, Lovin'Spoonful, Chuck Berry ) tako da ''Dušom čovjeka'' na neki način zatvara osobni krug fascinacije Amerikom ( ''Pariz, Texas'', ''Američki prijatelj'' prema romanu Patriciae Highsmith itd. ), prikazujući živote svojih omiljenih blues izvođača-Skipa Jamesa, Blind Willie Johnsona, i J.B Lenoira-u filmu koji je dijelom povijesno, a dijelom osobno hodočašće. Film prikazuje glazbeni život ovih umjetnika kroz fiktivan film-unutar-filma, rijetke arhivske snimke te njihove pjesme u izvedbi suvremenih glazbenika, uključujući Bonnie Raitt, Lucindu Williams, Lou Reeda, Eagle Eye Cherry, Nick Cavea i The Bad Seeds, The Jon Spencer Blues Explosion, Cassandru Wilson, Garland Jeffreys, Los Lobos, i ostale.

blues2.jpg

Wenders je toliko očaran ovom vrstom glazbe tako da gledatelja pušta da mirno plovi kroz magične zvuke gitare i stihove koji demistificiraju ustaljene nam predodžbe o povijesti Amerike da bi završio film impresivnim ''pogledom iz svemira''. Većina bluzera je odrasla u siromaštvu a neki i su unatoč velikoj slavi umrli u bijedi što je posebno tragično i daje filmu određenu dozu kompetentnosti o svemu o čemu su autori progovarali svojom glazbom. Dokumentarac je fascinantna rekonstrukcija vremena i biografija bluz legendi uz pomoć crno-bijele slike kao i hiperrealistički konstruiranih sekvenci ( reenactment-type seguences ) i poetskog ugođaja filma o čemu sam Wenders kaže: ''Ove su mi pjesme život značile. Osjećao sam da u njima ima više istine, nego u bilo kojoj knjizi o Americi koju sam pročitao, ili bilo kojem filmu koji sam ikad pogledao. Pokušao sam dočarati, više pjesnički, nego u ''dokumentarnom stilu'', što me toliko dirnulo u njihovim pjesmama i glasovima''. Takav je taj Wenders, redatelj koji nas uvijek iznenađuje vještinom izlaganja priča kao i pjesničkom formom koja vrlo dobro leži uz melankoliju bluza tako da do punog izražaja dolazi tenzija između sakralnog i profanog koja daje stanovitu dozu dramatičnosti. Njemački redatelj u duši ''američkog čovjeka'' koji je snimao film gotovo dvije godine na lokacijama u Chicagu, Mississippiju, Londonu i New Yorku za naratora koji nas vodi kroz film, izabrao je Laurencea Fishburnea čiji je glas nenametljivo prisutan u točno određenim dionicama. Međutim, ukoliko niste ljubitelj bluza, film vam se neće previše dopasti jer većim se djelom oslanja na glazbene songove a manjim na podrobno praćenje pojedinih tragičnih sudbina bluzera. Tu je razlika sa ''Buena Vistaom'' koja gledatelja hvata kroz sadašnji trenutak kroz koji prolaze kubanski glazbenici ( fascinantne faktografske sitnice i karakterno bogatstvo osoba )  kao i egzotičnu sliku Castrovih rastureno-šarenih i veselih ulica.

blues3.jpg

Na kraju krajeva bluz niti nije glazba za vrijeme koje možete pasti u onu vrstu transa koja se prepoznaje na našim kavanskim feštama u kojima pjevaljke nose minice i duboke izreze tako da vlasnik dotičnog prostora  mora okačiti upozorenje pored nepostojeće bine: Molimo goste da ne štipkaju umjetnicu! Bluz je autentično kultiviran, diskretno socijalno angažiran i ne dotiče se ''erosa'' na vulgaran način a većinom vas puca u super-ego tako da prorade stanovita moralna predbacivanja upućena na račun američkog društva i šire. U tom smislu ovaj glazbeni žanr jest svojevrsni začetak prosvjeda za opći boljitak čitavog čovječanstva. Upravo ovdje leži čar Wendersovog filma u kojem kroz hrapave glasove Crnaca upoznajete najraznovrsnije teške sudbine gitarista i prostore u kojima obitavaju ''crnački luzeri'' kao i njihova razmišljanja, nešto poput Štulićevih stihova koji tako dobro opisuju  socio-psihološki pejzaž Zagreba za vrijeme ere dekadentnog socijalizma. Wendersov film je na neki način mala povijest Amerike od ''represije'' do ''bijelih kukuljica'' i ''Vijetnama'' a sve kroz glazbu i stihove koji su utjecali i utječu na generacije američkih i svjetskih glazbenika. Ovaj glazbeni fenomen najbolje je možda sažeo velikan bluza Vili Dickson kada je rekao: "Bluz je korijen, sve ostalo je plod." Hoće reći sve što je dobro izniklo je iz bluza kao njegova bolja polovica. Ovome možemo dodati i pokret ''djece cvijeća'' kao i sve pokrete za ljudska prava i slobode kojima je bluz na neki način ulio hrabrosti da progovore o nepravdi u Americi i svijetu.

   Zato svatko tko drži do glazbenog obrazovanja i tko je zaljubljenik u ovakvu vrstu dokumentarca, mora pogledati ''The Soul of a Man'' i ostale filmove bez kojih se današnja glazbena industrije ne može razumjeti u potpunosti. Nemojte biti kao naš hedonistički kolega koji se vodi sljedećom tezom pri odluci kam da krene u goste: ''Tamo gdje ima djece, ima i hrane i sokova.'' Znamo da je ljeto i da je ''duševna hrana'' malo out, ali krenite u posjet ljudima koji su radili dokumentarce iz stvarne unutrašnje potrebe a ne zato da prošire bazen u dvorištu svoje vile. Osobno garantiram: ''Tamo gdje ima muzike, ima i veselih djevojaka''. Pozdrav jednoj Maji koja se slaže da je film ''glazbena šljaga američkom snu i esencija svega što je dobro u muzici''. Amerikanac izmislio a Nijemac prezentirao kako bi nam svima bilo bolje. 

 

Silvio Mirošničenko

 

WIM WENDERS I AMERIKA

 

Wenders je rođen 14.kolovoza 1945. u Dusseldorfu. Studirao je 4 semestra medicinu i filozofiju prije nego je započeo studij režije na Visokoj školi za televiziju i film u Munchenu. Zbog uspješne ekranizacije romana ''Ripley's Game'' Patricije Higsmith ( ''Američki prijatelj'' ) dobio je ponudu Francisa Coppole da snimi film o autoru kriminalnih romana Dashielu Hammetu. Zbog nesuglasica sa Coppolom vrijeme provedeno u Hollywoodu bilo je za Wendersa vrlo teško. U međuvremenu Wenders je snimio ''Nick's Film-Lighting Over Water'' ( 1980.) i ''Stanje stvari'' ( ''Der Stand der Dinge'' ) iz 1981/ 82 godine, koji je u Veneciji osvojio ''Zlatnog lava''. Za svoj film ''Pariz, Texas'', koji je snimio u Americi, Wenders dobiva 1984. ''Zlatnu palmu'' na festivalu u Cannesu. Slijedi ''Do kraja svijeta'' i ''Hotel od milijun dolara'' za kojeg Bon Vox radi glazbu. Na Wendersovu estetiku jak utjecaj ima holivudski film i rock glazba, ali njega nikad nije zanimalo puko oponašanje: njegovi filmovi reflektiraju taj utjecaj i nerijetko nastoje postići sintezu europskih i američkih elemenata. U svoje velike uzore, pored Nicholasa Raya i Sama Fullera, Wenders u međuvremenu ubraja i japanskog redatelja Yazujira Ozua. U hrvatskoj kinematografiji i književnosti velik je broj obožavatelja Wendersova djela ( formula: modernistički prosede, rock glazba, egzistencijalna zamišljenost )  među kojima je najistaknutiji Goran Tribuson prema čijem romanu je Bruno Gamulin snimio ''Polaganu predaju'' ( američki film ceste Wenders sublimira u 176 minutnom ''Im Lauf der Zeit'' iz 1975/6 god u kojem dva prijatelja Bruno i Robert putuju kroz tadašnju SR Njemačku ) a najnoviji primjer izrazite wendersovštine jest ''Slučajna suputnica'' Srećka Jurdane.

 

 

REVIJA BLUES FILMOVA

Preuzeto sa web stranice kina A1 Galerija

 

Projekt izvršnog producenta Martina Scorsesea The Blues,  sačinjava sedam dugometražnih filmova koji obuhvaćaju bit bluesa i u isto vrijeme istražuju utjecaj ove umjetničke forme na glazbeno stvaralaštvo i ljude diljem svijeta. Serijal započinje putovanjem kroz Afriku, sve do Delte Mississippija - gdje se glazba razvijala od robovskog pjevušenja na poljima, radničkih pjesama pa sve do duhovnih pjesama - i potom nastavlja uz rijeku Mississippi do jeftinih barova s muzičkim automatima, kućnih zabava i snimateljskih studija u Memphisu i Chicagu te kulminira emocionalnom povezanošću glazbenika i ljudi diljem svijeta kojima je zajedničko ovo Afričko-Američko stvaralaštvo. "Blues pripada kako Americi, tako i svijetu," kaže Martin Scorsese, koji je počeo raditi na projektu prije šest godina. "To je toliko univerzalan način pričanja koji nadahnjuje ljude i izvan naših granica i još uvijek ima značajan utjecaj na glazbu, kako ovdje, tako i u inozemstvu. Nadamo se da će ovaj serijal, kao i GODINA BLUESA privući nove slušatelje ovoj vrsti glazbenog izričaja te također nadahnuti mlađe naraštaje, bez obzira slušaju li oni rock ili hip hop, da bolje razumiju trnovit put i duh ove glazbe koja je preteča današnjim glazbenim izričajima." "Naš cilj nije bio obuhvatiti cjelokupan opus bluesa," dodao je Scorsese. "Od samoga početka je naša zamisao bila snimiti veoma osobne i impresionističke filmove viđene očima nekih od najkreativnijih redatelja koji dijele ljubav za ovu vrstu glazbe."

The Blues čini kulminaciju velike Scorseseove ambicije — odati priznanje glazbi koju voli, očuvati njezinu baštinu i usko surađivati s talentiranim redateljima dugometražnih filmova, sjedinjenih u želji da proslave ovu umjetnost. Zavirite iza kamere kako biste saznali nešto više o projektu The Blues, uz kratak sadržaj filmova, redateljske biografije i transkripte, video snimke, biografije glazbenika te diskografije svakog pojedinog filma.

 

FEEL LIKE GOING HOME

Redatelj: Martin Scorsese

Scenarist: Peter Guralnick

Redatelj Martin Scorsese odaje priznanje Delta blues-u. Glazbenik Corey Harris putuje uz Mississippi, sve do Zapadne Afrike, istražujući korijene tog glazbenog izričaja. Film veliča izvorne izvođače Delta bluesa uz originalne snimke nastupa (uključujući Willie Kinga, Taj Mahal, Othu Turner, i Ali Farka Toure) te rijetke arhivske snimke (u izvedbi Son House, Muddy Waters-a, i John Lee Hookera).

Kaže Scorsese: "Oduvijek sam volio slušati blues — kultura pričanja priče kroz glazbu je nevjerojatno zanimljiva i meni osobno veoma privlačna. Blues u sebi sadrži izrazitu emocionalnu zvučnost i čini temelje Američke popularne glazbe."

Izvođači: Corey Harris, John Lee Hooker *, Son House *, Salif Keita, Habib Koité, Taj Mahal, Ali Farka Toure, Otha Turner, Muddy Waters *, Keb' Mo', Willie King, LeadBelly *

*označava arhivske snimke

 

"GODFATHERS AND SONS"

Redatelj: Marc Levin

Redatelj Marc Levin putuje u Chicago s legendom hip-hopa Chuck D-jem i Marshallom Chessom (sinom Leonarda Chessa i nasljednikom Chess Records-a) te prikazuje razdoblje kada je Chicago blues bio na vrhuncu. Njih dvojica se udružuju i zajedno snimaju album koji na svojstveni način pokušava spojiti veterane svirača bluesa s modernim izvođačima hip hopa. Uz nikada prikazane arhivske snimke Howlin' Wolfa, Muddy Waters-a i Paul Butterfield Blues Band-a, nalaze se i originalni nastupi Koko Taylor, Otisa Rusha, Magic Slima, Ike Turnera, i Sama Laya. Kaže Levin: "Kada smo snimali Sama Laya i njegov bend na Chicago Blues Festivalu, izveli su klasik Muddy Waters-a, 'I Got My Mojo Workin.' Zatvorio sam oči i vratio se u vrijeme kada sam kao petnaestogodišnjak prvi puta u prijateljevu podrumu, gdje smo se nalazili, čuo Paul Butterfield Blues Band. Taj mi je dan promijenio život, i 35 godina kasnije, ta glazba mi je još uvijek bliska. U ovome sam filmu pokušao uhvatiti trenutak onoga što sam taj dan osjetio u podrumu."

Izvođači: Lonnie Brooks, Paul Butterfield *, Common, Chuck D and Public Enemy *, Bo Diddley *, Sam Lay, Ike Turner, Pinetop Perkins, Otis Rush, Magic Slim, Smokey Smothers, Koko Taylor, Sonny Terry * & Brownie McGhee *, "Electric Mud Band" ( Pete Cosey, Phil Upchurch, Louis Satterfield, Morris Jennings, Kyle Rahzel and Ahmir of The Roots, Muddy Waters *, Sonny Boy Williamson *, Howlin' Wolf *, Willie Dixon *, Blind Arvella Gray *, Carrie Robinson *

*označava arhivske snimke

 

PIANO BLUES

Redatelj: Clint Eastwood

Redatelj - i svirač glasovira - Clint Eastwood prikazuje svoju životnu strast za glasovirom i bluesom, koristeći riznicu rijetkih povijesnih snimaka uz intervjue i izvedbe velikih živućih legendi poput: Pinetopa Perkinsa i Jay McShann, kao i Dave Brubecka i Marcie Ball. Kaže Eastwood: "Blues je oduvijek bio veliki dio mog glazbenog života, a glasovir u njemu ima posebno mjesto, od dana kada je moja majka kući donijela sve ploče Fats Wallera. Također, glazba je uvijek imala značajnu ulogu u svim mojim filmovima. Dokumentarni film Piano blues mi je pružio priliku da snimim film koji je direktnije povezan glazbenoj tematici od ostalih filmova koje sam snimio u svojoj karijeri."

Izvođači: Marcia Ball, Dave Brubeck, Ray Charles Jay McShann, Pinetop Perkins. . .

 

RED, WHITE AND BLUES

Redatelj: Mike Figgis

Redatelj Mike Figgis povezuje glazbenike poput Van Morrisona, Erica Claptona, Jeffa Becka, i Toma Jonesa, koji izvode i govore o glazbi ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća i britanskog glazbenog pohoda, koja je ponovno uvela zvuk bluesa u Ameriku. Šezdesetih godina prošloga stoljeća, Velika Britanija je bila poprište blistave društvene revolucije. London, Liverpool, Birmingham, Manchester i Newcastle su svaki imali vlastitu glazbenu scenu. Glazbenici iz Belfasta i Glasgowa su dolazili u London kako bi bili dijelom tamošnje klupske scene. Poslijeratni preporod tradicionalnog jazza i folklora je stvorio plodno tlo za novu vrstu bluesa — pod utjecajem autentičnog crnačkog bluesa SAD-a.

 

WARMING BY THE DEVIL'S FIRE

Scenarist i redatelj: Charles Burnett

 

Redatelj Charles Burnett (Killer of Sheep, My Brother's Wedding, To Sleep with Anger) prikazuje priču o susretu mladića sa svojom obitelji u Mississippiju 50-tih godina prošloga stoljeća i generacijski jaz između nebeskih glasova evanđelja i đavoljeg mumljanja bluesa.

Kaže Burnett: "Zvuk bluesa je bio dio mojega odrastanja koji sam uzimao zdravo za gotovo. No, vremenom se blues polako uzdigao kao nužan izvor pjesničkog stila, humora, ironije, i pronicavosti koja nam omogućava da shvatimo ljudsku prirodu. Oduvijek sam želio snimiti film o bluesu koji ne bi samo prikazao njegovu prirodu i sadržaj, nego nam dao i djelomičan uvid u samu njegovu formu. Ukratko, priču koja bi vam dala sliku bluesa."

Izvođači u The Warming by the Devil's Fire, Big Bill Broonzy *, Elizabeth Cotten *, Reverend Gary Davis *, Ida Cox *, Willie Dixon *

Lightnin' Hopkins *, Son House *, Mississippi John Hurt *, Vasti Jackson, Bessie Smith *, Mamie Smith *, Victoria Spivey *, Sister, Rosetta Tharpe *, Dinah Washington *, Muddy Waters *, Sonny Boy Williamson *

 

*označava arhivske snimke

 

THE ROAD TO MEMPHIS

Redatelj: Richard Pearce

Scenarist: Robert Gordon

 

Redatelj Richard Pearce (The Long Walk Home, Leap of Faith, A Family Thing) prati glazbenu odiseju legende bluesa B.B. Kinga u filmu koji odaje počast gradu iz kojega je potekao novi stil bluesa. Pearce odaje priznanje Memphisu prikazivanjem originalnih nastupa B.B. Kinga, Bobby Rusha, Rosco Gordona i Ike Turnera, kao i povijesnih snimaka Howlin' Wolfa i Rufusa Thomasa.

Kaže Pearce: "The Blues nam daje priliku da prikažemo veličinu jedne od posljednje, autentične američke umjetničke forme, prije njezinog potpunog nestanka, preplavljene rock-and-roll generacijom kojoj je sama bila začetnik. Nadam se da ćemo uspjeti u tome prije nego bude prekasno."

 

Izvođači u The Road to Memphis: Fats Domino *, Rosco Gordon *, B.B. King, Little Milton, Little Richard *, Bobby Rush, Ike Turner

Howlin' Wolf *, The Coasters *

 

*označava arhivske snimke

 

 

Intervjui u The Road to Memphis: Bobby Rush, B.B. King, Rosco Gordon, Rufus Thomas, Calvin Newborn, Hubert Sumlin

Chris Spindel (WDIA program officer), Don Kern (WDIA Production Manager), Dr. Louis Cannonball Cantor, Cato Walker III

Little Milton Campbell, Sam Phillips, Ike Turner, Jim Dickinson

 

 

Preuzeto sa web stranice kina A1 Galerija

 

 

 

Još iz rubrike