Preskoči na sadržaj
Vijesti

Što je muškarac bez brkova

Hrvoje Pukšec Zagrebfilmfestival 2005

Hrvoje Hribar konačno je dočekao domaću premijeru svog posljednjeg cjelovečernjeg igranog filma Što je muškarac bez brkova. Da dopunimo rečenicu iz jednog od naših najavnih tekstova za ovogodišnji ZFF: nakon pulskih peripetija i sarajevske najave iskupljenja došlo je i do zagrebačke zadovoljštine. Barem ukoliko se pita publiku koja je s iznimnim interesom pohodila SC. Novinarske projekcije morale su se prilagoditi zanimanju pa je tako film jučer prikazan pored redovnog večernjeg termina još dvaput. Na prvoj projekciji sjedili smo pomiješani izvjestitelji i ranoranilački interesenti (9 sati), a odmah je uslijedilo i novo punjenje dvorane od 11 sati. U to je vrijeme na press druženju filmska ekipa, koju su sačinjavali Hrvoje Hribar, Leon Lučev, Zrinka Cvitešić i samozatajna Marija Škaričić, prestala s objašnjavanjem repova iz Pule, a okrenuli se onom ipak najvažnijem – filmu. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

Što je muškarac bez brkova sudeći po interesu i prvim reakcijama publike kad krene u redovitu distribuciju (po najavama ove zime) imat će priliku promijeniti nezainteresiranost javnosti za hrvatski film. Ništa čudno kad je za književni predložak uzet superpopularni, istoimeni roman Ante Tomića. No to su uglavnom već poznate činjenice. Ono što se do jučer nije znalo, barem kod onih koji ovog kolovoza nisu posjetili Sarajevo, jest koliko je film vjerno pratio knjigu, koliko je zabavan, konačno: koliko je dobar. Oni koji su očekivali vjernu, korak po korak ekranizaciju Tomićevog romana možda i nisu došli na svoje. Film je odlučio krenuti vlastitim putem, ali vrlo je važno kako se zadržao duh knjige koja nema ironijskog odmaka, autorskog ismijavanja ili potenciranja ruralne sirovosti ili zatupljenosti. Zagora i njeni ljudi još su jednom prikazani s razumijevanjem i toplinom, baš kao u nedavnom Sviličićevom Oprosti za kung fu ili vječnom Vrdoljakovom serijalu Prosjaci i sinovi. Ukoliko ćemo Hribara suditi po nekim drugim Zagrepčanima, već je i to uspjeh.

 

No to nije jedina kvaliteta ove romantične komedije. Vrlo dobra kamera Silvija Jesenkovića već u uvodnim kadrovima na tamo nekoj njemačkoj baušteli otkrila je kako će biti pamtljivih prizora. Jedan od njih je i povratničko otkrivanje prirode 'naše domofine'. Poučeni ranijim tretmanima sličnih (jednako uspješnih također) pokušaja vožnje i(li) panoramiranja kamere u Brešanovim Svjedocima ili Matanićevim Finim mrtvim djevojkama ovaj bi se postupak kod dijela kritike mogao karakterizirati kao amerikanizacija kroz eye – candy efekt, no kako su sva tri filma prije svega djela namijenjena široj publici taj argument baš i neće pogoditi bit.

 

Glumačke izvedbe još su jedan vrlo uspjeli element. Uz poštovanje prema najboljoj glumici Sarajeva, Zrinki Cvitešić, ovo je ipak film Leona Lučeva. Odličan u ulozi posrnulog svećenika, još bolji kao macho general Hrvatske vojske. Sporedne uloge Marije Škaričić i Bojana Navojca zaključuju priču o vrlo talentiranoj mladoj generaciji koja se konačno eto uspjela ravnopravno (ako ne i bolje) nositi s opet neizostavnim, vrlo dobrim Ivom Gregurevićem. Zaključimo poglavlje pohvala iznimnom glazbom Tamare Obrovac. Iako je za temu filma uzeta naizgled jednostavna, pučka ljubavna pjesma različiti aranžmani i varijacije u interpretaciji Tamare Obrovac učinili su od pjesmuljka filmsku emocionalnu kralježnicu.

 

Film Što je muškarac bez brkova ima i svojih mana. Dramaturški se situacija odnosa mlade udovice i svećenika iz prvog dijela filma trebala skratiti. Srećom u posljednji je trenutak uveden lik generala (svećenikovog 'jednojajčanog'). Iako zabavni, životni dijalozi i opet na trenutke imamo situaciju koja odiše konstruktom, ne realnošću. Dvije scene u tom kontekstu  možemo izdvojiti – svećenikov povratak iz Afrike i inzistiranje na pojašnjavanju prednosti necelibatnog pravoslavlja, te neuvjerljivo preverbalni izljev sreće kad udovica Tatjana odluči prekinuti samonametnutu šutnju. U konačnici to i ne bi trebali biti preveliki nedostaci no kako smo već rekli – završna i najvažnija ocjena filma pročitat će se na blagajni kino dvorana. Potencijala za uspjeh svakako ima, no iznositi bilo kakva predviđanja u našoj situaciji polupraznih kina nezahvalan je posao.     

 

Još iz rubrike