Svijet vina
Vino je mrtvo! Nije tako izgledalo kad su Stranputice početkom godine harale kino dvoranama, ali nakon pogledanog Svijeta vina sumnje nema. Barem kad se radi o Aimé Guibertu, vinaru koji je je izrekao usklik s početka. Doduše on nije uskliknuo već jednostavno konstatirao; izrekao. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Jonathan Nossiter, sommelier i filmaš snimio je uistino facinantan dokumentaran film. Više od dva sata dug, Svijet vina u sebi krije prave dijaloško – monološke dragulje. Bilo da je riječ o globalnim tržišnim igračima ili 'malim' vinarima koji uzgajaju vina koliko im daleko doseže i njihova obiteljska loza. Istodobno, Nossiterov je film i fascinantno tehnički nedorađen. Na stranu činjenica da je snimano na VHSu i da je projekcijska slika jezivo mutna. Kamera iz ruke Jonathana Nossitera nevjerojatno je živa. Teško je za povjerovati da je ovo njegov već šesti film. No ukoliko mu je kamera nemušta, sposobnost izvlačenja iskrenosti iz svojih sugovornika postojana je i nepokolebljiva. Na kraju krajeva očigledno je to i bio njegov osnovni smjer: zaboravimo lege artis i prenesimo poruku. U posljednje vrijeme tog Moore – Spurlock pristupa smo se nagledali, no možda je baš Svijet vina najbolji film iz te ladice.
Osnovna spona filma jest odnos elitistične tradicije i vrlog novog konzumerizma. Iako je posve razvidno na koju stranu preteže sam Nossiter, ipak ne zaboravlja dati objašnjenje obiju strana. Jednima je vinarstvo životna filozofija, a drugima izvor basnoslovne zarade, posao. Uživanje u finim vinima prestalo je biti povlastica odabranih i bogatih. No lavina svježe formiranih nepca istovremeno znači povodljivost i neosvještenost – na koncu i tipičnost, prosječnost. Kojem se kutu prikloniti kao gledatelj? Elitizam s jedne strane, a snobizam s druge. Dva podjednako teška svevremenska grijeha. Ljepota gledanja je postojanje divne mjere pasivnosti. U biti, opredijeliti se ne treba. Vidjeti i porazmisliti o jednom i drugom, svakako, no agitirati za bilo koga: nipošto.

Vino je mrtvo jer postaje uniformno. Tržište sa svojim kritičarskim prorokom Georgeom Parkerom (hvala filmu na prikazu njegovog doma, prijestolnici kiča) određuje trendove koje većina niti može niti želi pratiti. Popularni okusi iziskuju specifičnu obradu grožđa pa se u potjeri za profitom napuštaju stare formule i stara specifična vina koja ovise podjednako o ukusu vinara, tehnici spravljanja i zemljopisnom porijeklu. Moderna vina dokidaju tu autentičnost pa niveliranu kvalitetu i jednoobraznost pretpostavljaju svemu ostalom. Pozicija je to tradicionalista od koje Nossiter kreće u globalnu vinarsku ekspediciju.
Francuska, SAD, Italija, Brazil i Argentina postaje su na kojima slušamo istu priču, onu o smrti vina. Ili onu o usponu vina – ovisno o aspektu. Iako od svojih sugovornika, kao što je već spomenuto, izvlači pamtljive monologe zaboravlja upitati jedno posve banalno pitanje: Zašto toliko inzistiranje na isključivosti? Pitanje je ostalo neizrečeno jer se odgovor unaprijed zna: novac je problem. I jedni i drugi bi ga htjeli, ali s različitim pristupom. I ma koliko funky ekonomisti sa svojim džepnim uputama za obogaćivanje tvrdili da novaca ima koliko god poželimo – svakodnevica zna da ga ipak ima posve određeno nedovoljno.
Svijet vina nije odličan dokumentarac. U posljednje vrijeme poslovična tendecioznost i u ovom specifičnom slučaju tehnička nedorađenost mane su koje bi većinu filmova spustila na niske grane ocjenjivačke skale. Isto se ne događa Nossiterovom Svijetu vina jer za cijelog trajanja ne prestaje biti zanimljiv svjedok procesa globalizacije i tržišnog previranja – ako je istodobno podsvjesno lansirana poruka koju se nije namjeravalo predočiti, ništa stoga... za nas pasivne gledatelje to je samo nova količina atraktivnosti.