Preskoči na sadržaj
Vijesti

Ti i ja i svi koje znamo

Hrvoje Pukšec Zagrebfilmfestival 2005

Miranda July uspješna je američka konceptualna umjetnica, no na ZFF nije došla kao sudionica Festivala prvih već kao filmašica. Film Ti i ja i svi koje znamo posve je njen projekt jer osim za scenarij i režiju zaslužna je i za glavnu ulogu osobene Christine. Osim što je taksistica za stare i nemoćne, Christine je i umjetnica koja čeka prepoznavanje struke ali i savršenog muškarca. Slučaj je htio da se svo troje u jednom trenutku ispreplete i evo nam filma. Nominalna jednostavnost fabule korespondira s nominalnom jednostavnošću samog filma. Nezavisnjačko je to djelo što vješto i s obarajućom lakoćom stvara kolaž likova i situacija koje bez vidljivijeg naprezanja daju razglednicu na kojoj pored motiva ljubavi i samopromocije možemo vidjeti i rentgenske slike umjetničkog svijeta, osobnih seksualnih preispitivanja i življenja uopće.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

Ono što film Ti i ja i svi koje znamo razdvaja od sličnih naslova koje smo posljednjih godina gledali, osim utrošenih dolarskih znamenaka naravno, jest da u središte djela nije postavljena ideja već osoba. Uzmimo za primjer u našim kinima još uvijek aktualnu Fatalnu nesreću. Sudbine koje se prožimaju, situacije koje se teško objašnjavaju. Oba filma imaju u srži jednako, no posve su različiti. Ideja kao objekt punokrvne holivudske produkcijske nemani jesu međuljudski odnosi u rasnim predrasudama napregnutom prostoru. No ideja kao ideja ima svoju univerzalnost, a time i čvrstoću rubova koji svojom krutošću sabijaju likove u stereotipe. Julyijin film preispituje međuljudske odnose u osobnim traumama poharanoj zajednici. No, kao što smo već rekli, u središtu je osoba, ne ideja. Osobnost u sebi nosi luckastost, nestabilnost, nekonzistentnost i nepredvidljivost. Osoba, a ne ideja, u fokusu interesa nosi životnost, realističnost i vjerodostojnost prikazanog. Poglavica imena Nezavisni Američki Film na kundak svoje puške urezao je novu crticu...

 

Kad smo već posegnuli za naočalama srednjestrujaške američke produkcije kroz koje ćemo sagledavati film Mirande July ostavimo ih na nosu još neko vrijeme. Film Kuća od pijeska i magle ima jednu znakovitu rečenicu koju izgovara junak, iranski doseljenik. Parafraza: 'Amerikanci su poput male djece koja stalno traže zabavu, stalno novi osjećaj slatkog u ustima.' E da, nesretni je iranski pukovnik definirao Ti i ja i svi koje znamo, a nije ga ni pogledao.

 

Ponekad se film gleda i gleda a nit poveznica nekako izmiče. Kada se konačno otkrije ispada da je neonskim svjetlima konstantno treperila pred očima. Tko su odrasli, a tko djeca, da nema razlike u tjelesnim osobinama likova, teško bi bilo odrediti. Spoznaja da je za trik u kojem se 'zapali' ruka potreban alkohol a ne tekućina za upaljače prekasno stiže ocu, dok njegov sedmogodišnji sin lako sudjeluje u internet čavrljanju kojem je sadržaj vrlo bizarna seksualna izmjena tjelesnih izlučevina. Osnovnoškolka iz nižih razreda predano šopingoličarski  sastavlja svoj miraz, a taksistica Chrstine kako bi privukla pažnju prodavača cipela (neuspješni mađioničar od maloprije) na uši navlači čarape.

 

Drugi dan ZFF – a nastavio je u igranofilmskom dijelu gdje je i započeo s filmom Odgrobadogroba. Naizgled jednostavna, zabavna ali istodobno i vrlo znakovita intimistična priča o nekim ljudima u nekom vremenu i prostoru ovog je puta došla u okusima koji nakon izlaska iz kino dvorane imaju drugačiji, pozitivniji aftertaste od Cvitkovičevog filma. Slastice Mirande July ma koliko onaj Iranac rogoborio svejedno bi još pokoji put probali – to nije kocka šećera iz supermarketa, već torta s bogatim slojevima file.

 

 

Još iz rubrike