Preskoči na sadržaj
Vijesti

ZAGREB-DOX

Gordana Kolanović ZagrebDox 2007(3x)
ZAGREB-DOX

U punoj dvorani SC-a u utorak navečer, publika se morala strpiti i pričekati kasnovečernji termin u kojem je zasjala zvijezda večeri kontroverznog sadržaja. .

Promjena percepcije

Australski redatelj Dan Monceaux u 16-minutnom kolažu vodi nas kroz živote triju južnoaustralskih slijepih žena između 55 i 85 godina.Razgovorima sa Leander, Rhondom i Ednom gledatelj dobija uvid u njihove jedinstvene perspektive i „paralelnu“ stvarnost. Film je snimljen na Super 8-mm filmu, te se koristi stop -motion animacijom kako bi vjernije približio njihove misli, osjećaje i sjećanja te specifičan imaginarij prožet i potaknut melankoličnom Rahmanjinovom glazbom ili različitim olfaktivnim impresijama. Sam redatelj izjavio je da je nakon snimanja dijaloga od 90 minuta sa svakom od njih, nastojao postići kombinirani efekt pošto su Rhonda i Edna progresivno gubile vid pa je sama ta činjenica vođena estetikom svojevrsne mekoće i prikaza polakog, postepenog propadanja. Leander nikada nije ni vidjela pa su njezine riječi više sugerirale određen prostor snova i mašte a završna estetika filma trebala bi se iščitavati kao kombinacija i preklapanje ta dva prostora. Eksperimentiranje sa tim fragmentima dovelo je do meditativnog i poetskog konačnog rezultata, uratka koji impresionističkom snagom približava većini publike inače nezamisliv doživljaj svijeta.

Planet

Švedsko- Norveško- Danska koprodukcija redatelja Johana Soderberga, Michaela Stenberga i Linusa Torella, ležerno bi mogla nositi podnaslov Planet: Apokalipsa danas. O čemu je riječ: „ dvadeset i devet stručnjaka u 25 zemalja od Kenije do Brazila, Šangaja do Grenlanda daju svoje mišljenje o posljedicama klimatskih, geografskih i antropoloških promjena u prošlosti i bliskoj budućnosti“. Njihovo mišljenje je jednoglasno: ako ovako neumjereno i neodgovorno nastavimo koristiti prirodne resurse uskoro slijedi izumiranje civilizacije i čovječanstva kao takvog. Navedimo samo neke od podataka kojima smo bili bombardirani u filmu, primjerice: 10-30 % sisavaca izgubljeno je u ovom stoljeću, 50 % kopnene površine svijeta čovjek je preobrazio, bavimo se izmišljanjem prirode tako da na TV-u često vidimo samo projekcije tj. slike umjetne divljine (prikazan je trgovački gradić Nanyuki u Keniji,tamo je čipanza Mzee postao punopravni član obitelji fotografa Ammanna i doživio 20 godina sretno čitajući časopise i gledajući televiziju). Nastavimo u veselom tonu: broj kralješnjaka se prepolovio a broj ljudi se učetverostručio, vrste izumiru tisuću puta brže nego prije zbog agresivnog djelovanja na biosferu, trošimo 20 % više nego što priroda može proizvesti tako da je današnji gospodarski rast „neekonomičan“, dolazi do brže proizvodnje smeća nego dobara.
Iako navodno nije riječ o depresivnoj poruci nego „alarmantni poziv da se trgnemo“ uz svo to taksativno navođenje najgorih mogućih scenarija predviđenih za budućnost, gledatelju zastanu zle, kapitalističke kokice u grlu i tone sve dublje u sjedalo osjećajući sram za cijeli ljudski rod i njihova zlodjela. Nakon prvobitne reakcije, formira se pitanje kako bi mogli spriječiti posvemašnju katastrofu. Međutim alternativa ili mogućnost prevencije nije spomenuta. U 25 zemalja, stručnjaci i mjesno stanovništvo u cijelom filmu ponavljaju jednu, jedinu tezu: da neminovno svojim djelovanjem srljamo u propast. A to smo saznali u prvih pola sata pa se nekako čini da su autori filma financije utučene u putovanja po svim tim zemljama koje su kasnije ukombinirali sa citatima koje svaki prosječni gledatelj vrlo lako može naći na internetu, mogli i svrsishodnije uložiti u neku ekološku preventivu ovih doomsday scenarija.
Ali na kraju filma dobivamo i objašnjanje zašto se tako osjećamo: naime, više psihologa tvrdi da ljudi zapravo loše reagiraju na zastrašivanje i depresivne scenarije pa u većini slučajeva nastoje podići obrambene mehanizme i represijom odagnati crne misli te spriječiti rastuću anksioznost.
Pa je to zasigurno razlog zbog kojeg se ovaj film u trenutku zaboravlja.
Ali da ne budemo skroz negativno raspoloženi prema cijelom uratku kao znanstvenici prema čovječanstvu, izdvojimo i zgodnu metaforu moguće propasti globalnog društva napomenutu u filmu: Uskršnji otok (kao najbolji primjer čovjekove autodestruktivne izmjene prirodnog okoliša), 4000 km udaljen od Čilea bio je poznat po misterioznim kamenim kipovima. Kako su oni dospjeli tamo? Tajna je otkrivena kad su znanstvenici ustvrdili da su naseljeni Polinežani nemilosrdno sjekli palmina stabla kako bi se snabdjeli drvima za gradnju kuća, oružja i kanua sve dok nisu posjekli sva stabla u 16 st. Tlo je bez drveća bilo podložno eroziji, usjevi im više nisu uspjevali pa je zavladala glad i uskoro epidemija kanibalizma. Savršen primjer jednog društva koje se uništilo zahvaljujući vlastitoj gluposti i nemogućnosti dugoročnog planiranja. Bravo za njih, evolucija je uistinu nemilosrdna.
Pošto ostatak filma uglavnom pretresa općepoznata mjesta ( činjenicu da u doba svekolike globalizacije i samim time međusobne povezanosti malim akcijama djelujemo i na ekosustave drugih zemalja, da su klimatske promjene postale najveći problem, da se danas suočavamo i sa tzv.ekološkim izbjeglicama te da političari nemaju ni motivacije ni interesa dugoročno tj. nakon isteka njihova mandata baviti se ekološkim problemima) preporučili bi umjesto Planeta gledanje dokumentarca Baraka redatelja Rona Frickea, u kojem je bez naratora i konstantnog pamfletiranja kako je „kraj blizu“ impresivno predočena ova problematika.

Kontroverzna Jedinica

„Mediji su im se ulagivali, političari ih poštovali, vojska i policija im se klanjala ( i sklanjala sa puta ), cijela Srbija ih se bojala. Zvali su ih još Crvene beretke ili krvavo jednostavno- Jedinica.“ Tako započinje prvi od tri dijela dokumentarca redatelja Filipa Švarma, napravljenog u produkciji tjednika Vreme i radija B92 o jedinici za specijalne operacije vlade republike Srbije .Serijal o tome kako je formirana jedinica te ko su bili i šta su radili Milorad Ulemek Legija, Zvezdan Jovanović, Jovica Stanišić, Franko Simatović Frenki, Kapetan Dragan Vasiljević i Željko Ražnatović Arkan, gleda se u jednom dahu. Autor serijala i novinar tjednika Vreme rekao je povodom početka prikazivanja kako se serijal bavi time „ kako su najteže političke zločine u Srbiji-ubojstva, atentate,otmice- izvršili pripadnici Jedinice.
Prvi dio je uglavnom posvećen djelovanju postrojbe u Hrvatskoj (njihovi prvi zapovjednici Frenki i kapetan Dragan početkom travnja 1991 godine krenuli su u Knin u pomoć pobunjenim Srbima), drugi u BiH a treći u Srbiji ( tematizira otmice i ubojstva Miloševićevih političkih neprijatelja, među ostalima i Ivana Stambolića te na kraju i ubojstvo Zorana Đinđića,12. ožujka 2003. godine ispred zgrade Vlade republike Srbije. ). U filmu je korišteno dosta neobjavljenih snimaka raznih akcija te postrojbe, neke snimke su iz privatnih kolekcija a neke su bile vlasništvo nekadašnje televizije Knin. „Za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni malo je ljudi znalo za Frenkija ili kasnije za Legiju ili za njihove ljude ali gotovo da nema nikoga tko nije čuo za Crvene beretke.Te riječi imale su sablasan zvuk rata i smrti i označavale su dozvolu za ubijanje“, navodi se u prvom dijelu. Svjedočimo formiranju Jedinice, promatrajući arhivske snimke Slobodana Miloševića koji je početkom rata raspirivao nacionalizam a nakon prosvjeda oporbe u ožujku 1991. Srbima u Krajini obećao i oružane postrojbe. Za to je organizirao šefa državne sigurnosti Jovicu Stanišića, a operativac na terenu mu je bio Franko Simatović- Frenki, uz punu logističku potporu Državne sigurnosti. Postrojbu je prvi preuzeo kapetan Dragan u travnju 1991.godine, koji joj je i dao ime Crvene beretke. Time je u Golubiću bilo završeno formiranje jedinice. Mediji su ih nazvali Kninđe a od njih 750 izabrano je 63 instruktora koji su naknadno trebali obučavati vojsku i policiju. Ova jedinica prvih nekoliko godina nakon formiranja službeno nije ni postojala i djelovala je kao paravojna jedinica izvan svakog sistema; tek pred kraj rata u Bosni dobila je svoje službeno ime, ali je ostala obavijena velom tajni. Ljudi za Crvene beretke vrbovali su se iz drugih paravojnih jedinica (najviše iz Arkanovih Tigrova), ali i direktno iz zatvora. Istaknuti članovi bili su poznati uglavnom po nadimcima (Legija, Major Fića, Cema, Žika Crnogorac, Pera Divljak...), nikad nisu imali više od 300 ljudi, ali su uvijek raspolagali najsuvremenijom opremom i oružjem.
Uz fascinatnu arhivsku građu ukombinirani su i razgovori sa kapetanom Draganom, bivšim pripadnicima Jedinice, sadašnjim predsjednikom Liberalno demokratske partije Čedomirom Jovanovićem i drugim ispitanicima koji su svjedočili bahatosti i samovolji tadašnjih nedodirljivih članova Jedinice- Legije, Arkana i ostalih. Iako prikazan u kasnom terminu ovaj film je zanimljivošću i dinamikom prikovao gledatelje koji su sva tri sata kao u najnapetijem trileru iščekivali konačni krah ozloglašene postrojbe, koji se u velikom stilu konačno i desio nakon Đinđićeva ubojstva. Upravo razaranje mafijaških glavešina- Zemunskog klana i same Jedinice autor je izdvojio kao posljednju i najveću Đinđićevu pobjedu.

Još iz rubrike