Preskoči na sadržaj
Vijesti

Zagreb-dox - četvrtak

Gordana Kolanović ZagrebDox 2007(3x)
 

Dva sjajna ostvarenja, jedno o entuzijazmu mladosti a drugo o mudrosti starosti, obilježila su program međunarodne konkurencije u četvrtak navečer.
 
Prekrasno snimljen švedski dokumentarac Thin ice, redatelja Hakana Berthasa, počinje prizorom demonstracija u Ladekhu, na sjeveru Indije. Veća skupina mladih djevojaka na državnom prvenstvu hokeja na ledu, protestira protiv diskriminacije i odlučno zahtijeva pravo na natjecanje u sportu kojim dominiraju muškarci. Autor cijelu sljedeću godinu prati pripreme djevojaka za natjecanje stavljajući poseban naglasak na energičnu i ambicioznu studenticu Tanzin Dolkar koja pasionirano i idealistički nastoji sakupiti ekipu te omogućiti osnovne uvjete treninga. U potrazi za novim članicama spremna je na nimalo bezazleno putovanje preko planine i novačenje u susjednom Kargilu. Tako formirana ekipa od igračica dijelom iz budističkog Leha a dijelom iz muslimanskog Kargila počinje pripreme a redatelj vjerno i zabavno bilježi njihove prve korake na ledu, trenutke opuštanja uz ples i glazbu te samo finale državnog prvenstva. Film lišen svake pretencioznosti, obojan optimizmom i spontanošću djevojaka od milijun dolara i nadrealno lijepim pejzažima podnožja Himalaje uz klasičnu sportsku priču o motivaciji i trijumfu volje donosi i priču o prevladavanju religijskih i spolnih razlika. Redatelj je postigao da se nepodnošljivom lakoćom utopimo u kulturološkim razlikama i zajedno sa djevojkama koje treniraju hokej u sjevernoj Indiji plačemo, smijemo se i na kraju istinski, u prevladavajuće vedrom tonu cijelog filma,uživamo u njihovoj pobjedi.
 
Nakon toga protutežu mladenačkoj ekstrovertiranosti i strastvenosti, iako ništa manje dirljiv i emotivan,donio je film Voyage in g major u kojem protagonisti elegantno klize po tankom ledu introspekcije karakteristične za duboku starost. Dokumentarac francuskog fotografa i redatelja Georgia Lazarevskog prati putovanje njegova djeda i bake, Aimea i Alice. Dok je Aime oduvijek sanjao o avanturi i putu u Maroko, Alice zadnjih par godina samo nastoji pronaći savršeno udobnu stolicu za odmor i udobnije slušanje glazbe kod kuće.I tu se njihovi pripovjedni putevi razilaze; naime u 91 godini Aimea je njihov unuk ipak odlučio odvesti u Maroko, dok Alice ostaje kod kuće. Lazarevski paralelno uzima izjave o njihovim životnim iskustvima koje donose gorko slatke crtice i istine s kojima se nikada nije lako suočiti. Međutim upravo pomirenost sa sudbinom uvjetuje takvu vrstu istinoljubivosti pa dugogodišnji supružnici, na drugim stranama svijeta prolaze kroz lijepa ali i tužna sjećanja. Aimeov put u Maroko podsjeća na limb u kojem ga kroz te istine kao vodič podržava autor filma, tjerajući ga na određeno rezimiranje života. Odgovarajući unuku i samome sebi na univerzalna pitanja: što će ostaviti za sobom te kojim nijansama će biti iscrtan njegov portret, film se pretvara u vizualni intimistički esej kontemplacije o smrtnosti ( ili nastojanja očuvanja nečega što bi Kundera nazvao „malim besmrtnostima“). Otkad je došao u Maroko Aime čuje taj savršeni akord koji ga potiče na snove o jednoj violini i svjetioniku (time sugerira žaljenje za propuštanjem odabira drugog životnog puta, provedenog u samoći) . Saznajemo da se nije usudio puno stvari, cijeli život je svirao u simfonijskom orkestru ali nikada se nije usudio pitati da li bi mogao postati solist. Najtužniji dio je onaj u kojem supružnici progovaraju o ljubavi, Aimea je nedostatak odvažnosti stigmatizirao i u emotivnom pogledu a Alice slušajući Dvoraka i Mendelssohna, prvenstveno koncentrirana na priču unutar simfonija, samo u digresijama hladno zaključuje: „U životu su rijetke prave ljubavi a brak je čudno stanje, ljudi rade ludosti. U mojem životu samo je glazba bitna, sve ostalo je tama“.

Odmjerene doze tuge, sentimentalnosti, romantičnosti i humorističnosti njihova obrazloženja zahvaljujući vještom redateljskom manipulacijom, nikada ne prelaze granicu i prerastaju u isprazna lamentiranja te stoga ostavljaju dobar okus nakon gledanja i nadu u bolju budućnost. Možda mali dio publike motiviraju i na odvažno putovanje u Maroko. I to na motoru.

U kontroverznom bloku imali smo prilike pogledati Outlawed, redatelja Gilliana Caldwella, nastao u produkciji Witnessa, neprofitne njujorške organizacije i Amnesty Internationala SAD-a u suradnji s 12 organizacija iz cijelog svijeta. Kroz svjedočenja o otmicima i mučenju dvojice muškaraca arapskog podrijetla vidimo naličje borbe protiv terorizma u kojoj treba pribjegavati „izvanrednim mjerama“. Poslije 11.rujna zavladala je kolektivna histerija i antiteroristička paranoja u kojoj se zanemaruju osnovna ljudska prava. Opisi mučenja i prisilnog izmamljivanja priznanja da su članovi terorističke organizacije potresni su dokaz nelegalnog djelovanja američkih tajnih službi i dokaz da diplomatska jamstva u slučajevima izručivanja u ozloglašene zatvore ( jedan od njih je tzv.zatvor tame u Kabulu, gdje zatočenike drže 24 sata u mraku) više ne vrijede.

Drugi film, zamišljen da „diže prašinu“ bio je iranski The red card  koji su uspjeli pogledati samo najizdržljiviji. Publika ovog festivala dokazala je agilnost i zainteresiranost prethodnih večeri, primjerice srpski dokumentarac Jedinica plijenio je pažnju sva tri sata, tako da možemo konstatirati da nije stvar u kasnom terminu već u nemogućnosti redatelja Mahnaza Afzalija da zaintrigira gledatelja. Iako sama tematika nije suhoparna: riječ je o suđenju Iranki Shahli Jahed, optuženoj za ubojstvo žene svog poznatog ljubavnika, nogometaša Nassera Khanija. Bez redateljskog komentara, intervencije ili eventualno sagledavanja raznih vizura iz različitih gledišta, film je sklepan od snimki iz same sudnice i Nasserovih privatnih amaterskih snimki. Navodno je priča o njihovoj aferi i ubojstvu Nasserove žene mjesecima punila novinske stupce i opsjedala medije ali iz ovog dokumentarca saznajemo samo da se Shahla žestoko,afektirano i kolerično branila demantirajući svoje prvo, navodno iznuđeno priznanje. Afzali izgleda nikada nije čuo za montažu pa nas davi dugim irelevantnim isječcima sa suđenja i podjednako dosadnim amaterskim snimkama. Šteta, pošto bi bilo zanimljivo saznati više o putešestvijama nove iranske antijunakinje.

Još iz rubrike