ZAGREBDOX - 1. DAN
Prvi je dan redovnog programa na Zagrebdoxu. Na programu su brojni filmovi, očekuje se da će posjećenost biti velika. Nažalost, čini se da je kiša ipak demotivirala ljude da dođu na ranopopodnevne projekcije. Situacija se zato znatno popravila u kasno poslijepodne i navečer kada su dvorane bile gotovo pune. Čini se da su povećana tolerancija na kišu i atraktivni naslovi izmamili ljude iz svojih kuća da dođu u kina.
Posebno veselo bilo je u kinu Central koje je za potrebe Zagrebdoxa dignuto iz mrtvih i uz brojne usklike razdragane publike svečano ponovno otvoreno filmom Kad miki kaže da se boji.
The Real Dirt on Farmer John autora Taggarta Siegela priča je o poljoprivredniku, umjetniku i nadasve zanimljivoj osobi Johna Petersona (koji potpisuje scenarij).
Ovaj vrlo kompleksan dokumentarac prati tri osnovne linije pripovijedanja koje se međusobno isprepliću. Iako se naracija kreće u više smjerova, priča je ispričana sasvim razgovjetno gdje je svaki pojedini dio do kraja promišljen i elaboriran.
Prva linija pripovijedanja prati autorovu obitelj i širu zajednicu od velike krize tridesetih pa sve do šezdesetih kada nasljeđuje i preuzima posao na farmi. Povijest niza generacija njegove obitelji, ali i čitav jedan način života koji se vezuje uz bavljenje poljoprivredom na srednjem zapadu uspješno je iliustriran suvremenim dokumentarističkim materijalom upravo s Johnove farme. Čini se kao da je film nastajao proteklih 70 godina.
Druga tema ovog filma su uspjesi i neuspjesi koje je autor imao pokušavajući se baviti poljoprivredom. Prošao je vrlo dugačak put od konvencionalnog farmera gdje je u potpunosti propao do uzgajivača organski uzgojene hrane. Na kraju je svoje mjesto pod poljoprivrednim suncem našao u jednom neobičnom modelu gdje grupa običnih ljudi ulaže u farmu i sama na njoj uzgaja hranu koju onda i konzumira.
Naposljetku, treća linija pripovijedanja obrađuje autorov položaj u lokalnoj zajednici. Farmer John se šezdesetih oduševio hippy pokretom, tako da je na farmi osnovao svojevrsnu komunu gdje su najrazličitiji ljudi boravili i radili što već hipiji rade: bavili se umjetnošću, radili na farmi, ležali drogirani po cijele dane itd. američki srednji zapad ipak je konzervativna sredina, tako su mu ljudi s kojima se družio priskrbili ugled čudaka, sotoniste pa čak i ubojice. Stvari su otišle tako daleko da su mu jedne noći spalili radionicu.
Ova priča prepuna uspona i padova pokazuje kako se čovjek može uhvatiti ukoštac s problemima biblijskih razmjera i na kraju izaći kao pobjednik.
The God Who Wasn't There autora Briana Flemminga pomalo je histerično ispričan dokumentarac o kršćanskom fundamentalizmu u Sjedinjenim državama. Film započinje navrat – nanos sklepanim povijesnim činjenicama koje dovode u pitanje interpretaciju kršćanstva kakvu poznajemo. Slijedi podsmješljivi prikaz kristološkog ciklusa da bi do kraja filma pojedini stručnjaci i vjernici u intervjuima iznosili svoje stavove o vjeri, povijesti religije, ulozi religije u društvu itd. U fimu je izrečeno jako puno toga tako da izdvajamo samo neke interesantne detalje. Analiza prikaza nasilja Mel Gibsonove Pasije pokazala je da se od oko dva sata koliko film traje može izdvojiti samo 16 minuta gdje nema prikaza brutalnog mučenja, krvi, rastrganog mesa itd. Koliko je ovakva vizija Krista mila kršćanima pokazuje i usporedba zarade raspjevanog Krista (Jesus Christ Superstar), uspaljenog Krista (Posljednje Kristovo iskušenje) i Melovog razvaljenog Krista. Melov Krist zaradio je barem pet puta više nego druga dva Krista zajedno. Podatak koji će šokirati svakog normalnog čovjeka je da oko 40% svih Amerikanaca manje ili više vjeruje da će se sudnji dan dogoditi za njihova života. To znači da se jedan veliki dio američke populacije ne nada da će im djeca završiti škole, započeti život i da će na dan zahvalnosti na ostarjelim koljenima ljuljati unučiće već sjede doma i čekaju da im počnu izbijati čirevi i da se velika užarena kugla sruši u more kako nam to apokalipsa lijepo opisuje.
Ovaj film osobni je autorov obračun sa kršćansko fundamentalističkim odgojem koji je i sam prošao. To je vjerojatno razlog da film ima karakter bukačkog pamfleta. Takav karakter posebno se očituje u argumentaciji da ljudi čine strašne stvari u ime vjere. Kao primjer izdvojen je Charlie Manson te još neki ljudi slični njemu koji su očito umno poremećene osobe, a ne tipični zadojeni božji vojnici. U zemlji u kojoj se kreacionizam nastoji uvesti u škole kao standardni program, a suce postavlja predsjednik koji kaže kako zna da će oni zdravorazumski znati procijeniti božji naum, postoje ljudi koji su prestravljeni činjenicom da im vjerski fundamentalizam zemlju pretvara u dogmatičnu žabokrečinu.
Kad Miki kaže da se boji autorice Ines Pletikos priča je, kao što kaže i podnaslov filma, o junacima pjesama Đonija B. Štulića. Ako netko slučajno ne zna, naslov filma preuzet je od jedne Štulićeve pjesme o egzistencijalnom angstu novopečenog bogataša.
Pletikos prilazi liku i djelu Štulića na tipično biografski način. Vidjeli smo gdje je naš junak išao u osnovnu školu, gdje je živio s roditeljima, gdje je upisao fakultet, gdje je nastala koja pjesma itd. Svi ovi detalji iz njegovog privatnog i glazbenog života ispričani su kroz iskaze u kameru pojedinih aktera u Štulićevom životu. Posebnost ovog filma (barem u odnosu na Mirkovićevo Sretno dijete) jest u tome što je veliki naglasak stavljen na društveno – povijesni kontekst u kojem nastaje Štulićevo djelo. Pletikos majstorski kombinira brojne razine socijalnog konteksta od visoke politike odnosa Rankovića i Tita, događaja '68 i '71 na zagrebačkom Filozofskom fakultetu preko nastajanja novih zagrebačkih naselja i vojnih stanova pa sve do pojave hipi i punk subkulture i osobnih stavova i spika ljudi iz onog vremena. Upravo zbog dobro promišljene teme ovaj film i jest ono što film o pojedinom junačkom liku treba biti: dokument jednog vremena.
Čini se da je konačno sazrelo vrijeme da kao svi normalni ljudi pozlatimo našu prošlost i da na nju gledamo zdravo, kao na dragu uspomenu. Suluda cenzura svega što ima veze s bivšom državom onemogućavala nas je da na prošlost gledamo s onom nužnom dozom nostalgije i sjete. Film Ines Pletikos svakako je značajan prilog stvaranju pozitivnog mita i normalizaciji odnosa prema prošlosti.