ZAGREBDOX – 3. DAN
Gradivo je utvrđeno – kino Central ponovno je u funkciji, rane projekcije ne mogu prikupiti niti pola publike koja pohodi one kasnije. Ovo su samo dvije specifičnosti drugog po redu ZagrebDoxa, no treći je dan ponudio i vrlo prepoznatljivo ozračje; barem kad govorimo o tematskim preokupacijama dobrog dijela filmova koji su prikazivane te vrlo duge srijede.

Nestajanje - Mladen Burić
Uobičajen prenatrpan festivalski dan je u kinu Tuškanac otvorio film Mladena Burića Nestajanje. Riječ je o tek četiri minute dugom filmu koji propituje pojam prolaznosti na primjeru kratkih djelića svakodnevice jedne usamljene starice u jednom usamljenom stanu. Burićev film je primjer kako se i u vrlo kratkoj formi može puno toga reći. Dobro oko za detalje, očigledno razumijevanje onog čega se prihvatilo izbija iz gotovo svakog trenutka filma. Otrcana rečenica 'Malo je puno' najbolje karakterizira ovu pametnu filmsku crticu pa ne treba čuditi činjenica da je film uvršten u selekciju ovogodišnjeg festivala Documenta Madrid. Ujedno, Nestajanje kao da je naznačilo smjer u kojem će krenuti ostatak dana. Nimalo slučajno, naravno, jer raspored prikazivanja nije datost već koncept organizatora. Srijeda je dakle određena kao dan u kojem će se propitivati prolaznost, umiranje, smrt i nestalnost onoga što zovemo život.

Fantomski ud - Jay Rosenblatt
Fantomski ud je filmski kolaž koji predstavlja osobnu korotu i ultimativni pokušaj ispiranja grižnje savijesti i osjećaja krivnje američkog psihologa i filmaša Jaya Rosenblatta. Četrdesetak godina nakon smrti svog brata, tada sedmogodišnjaka Eliota, Jay je odlučio snimiti film koji će tematizirati gubitak vrlo bliske osobe. Koji će tematizirati suočavanje sa smrću. Podjelivši film u više poglavlja kroz koje prolaze svi kojima je umrla bliska osoba (odvajanje, slom, tuga, nijekanje, ...) Rosenblatt u filmskom smislu ne poseže za doslovnim vizualnim sadržajima kojima će potkrijepiti osnovnu misao. Kombinacijom obiteljskih amaterskih snimaka, direktno nevezanih arhivskih snimaka, snimljenih interviewa i izvadaka iz namjenskih filmova za samopomoć nastaje filmski kolaž iznimne snage. Vrlo potresan no istodobno i poetičan je to pogled podjednako u oči Smrti ali i u oči onih koji su smrću najpogođeniji.
Film Igora M. Toholja imao je nesreću da slijedi nakon upečatljivog Fantomskog uda. Tri kape za čuvanje film je o jednom prostoru, ali ponajviše o jednom nedavnom ali iznimno krvavo preminulom vremenu. Padinska Skela mjesto je sjeverno od Beograda. Po mnogočemu je to karakteristično privelegradsko naselje: danas je to mjesto u kojem je lokalna duševna bolnica, mjesto u kojem je nekada bio zatvor; radničko mjesto iz kojeg na utakmice u grad odolaze čitavi navijački odredi. Ono što Padinsku Skelu čini prepoznatljivijom od nekih drugih prigradskih kvartova jest način na koji je nastala: ona je praktički simbol čovjekovog zadiranja u prirodu. Posve prirodi ukradena i izgrađena na melioriziranom močvarnom tlu kroz svoju jugoslavnesku, komunističku i socijalističku povijest bila je često mjesto na kojem su se zatezali ondašnji propagandni mišići. U Padinsku Skelu se dovodio Che Guevara, Ceausescu i Saddam Hussein kako bi posvjedočili velikoj pobjedi sustava nad prirodom; kako bi Tito ulovio jelena kapitalca. Danas je to prošlo svršeno vrijeme. Crvena je patina izblijedila, ostali su tek starci koji vrijeme krate dominom, pjesmom i lijepim uspomenama o vremenu koje im je govorilo da su važni. Toholj je snimio zanimljiv, na trenutke i vrlo zabavan film; no istodobno i film koji nema potreban fokus. Razmrvljen između prošlosti i sadašnjosti ne razrađuje do kraja gotovo niti jedan prikazan aspekt Padinske Skele. Doista, puno toga naznačuje no malo i realizira. Za Tri kape za čuvanje teško se može reći da smo pogledali nešto više od tek prosječnog dokumentarnog filma.
Za kim zvono zvoni još je jedna filmska crtica, kratki filmski esej o usamljenosti, napuštenosti i smrti te vrlo turobne srijede. Džemal Šabić snimio je devetminutni film o starici koja je za razliku od suseljana ostala živjeti u svom selu u središnjoj Bosni. Njen je posao prije rata bio zvoniti u seosko zvono i njemu je ostala vjerna do danas. Polagan, intimističan je to film koji se ponajprije može pohvaliti osvještenom kamerom. Šabiću pored režije i pisanja scenarija očigledno ne pada teško ni kamera na ramenu. Isto se ne bi moglo reći i za film Nitko Tina Dirdamala. Doduše, njegovi snimatelji ni nisu krenuli u potragu za atraktivnijim kadrovima. Ekipa filma Nitko je prvenstveno na umu imala hvatanje što potrenijih i autentičnijih životnih priča ljudi koji se trude preživjeti tisuće kilometara Meksika da bi barem pokušali prebjeći u Sjedinjene Države. Ultimativna bijeda Latinske Amerike je gotovo nevjerojatna. Podjednako koliko je nevjerojatna i neljudskost brojnih bandi, dijela meksičke policije i željezničkih kompanija. Svi oni te ekonomske emigrante pljačkaju, ucjenjuju, siluju pa čak i ubijaju ne bi li zaradili na njihovoj nesreći. Vrlo potresan film u kojem je autor svoje očigledno filmsko amaterstvo (vrlo konfuzna i repetativna montaža, brojne intervencije u snimano, prečesto gubljenje tempa) nadomjestio velikim entuzijazmom i iskrenošću.

Nakon toliko beskrajno tužnih i emocionalno vrlo iscrpljujućih filmova došao je na red i trenutak potpunog uživanja. Električni Miles: Drugačija vrsta tuge film je kao stvoren za ljubitelje Milesa Davisa. Prevoditelj naslova ne spada u njih jer originalu je ime Miles Electric: A Different Kind of Blue. Poznavatelji diskografije i bibliografije velikog Milesa Davisa odmah će znati prepoznati grešku. A greške se Murrayu Lerneru, redatelju filma nisu potkradale. Izniman film o iznimnom čovjeku zagledao se u tranzicijski period u jazz karijeri najvećeg od najvećih. Albumom Bitches Brew Davis je promijenio svijet jazza ali i glazbe. S akustičnog je prešao na električno, free jazzu je dao neke posve nove, halucinogeno – eksperimentalne tonove i istodobno prodao najviše primjeraka jazz albuma u povijesti. Taj prelazak iz akustičnog u električnog podrazumijevao je podosta toga: od promjene percepcije samih glazbala pa sve do spoznaje vremenskog odsječka u kojem je glazbeni velikan djelovao. Kontroverza nad kontroverzama i danas se ne stišava – koliki je to iskorak ili nazadak za jazz još uvijek nije odlučeno; pripadnici obaju tabora još uvijek imaju podosta toga za reći i film im pruža sasvim dovoljno prostora. Lernerov je film onaj iz sfere visokih budžeta ali i iz sfere visokih zanatskih kriterija. Besprijekorno miješanje arhivskih snimaka i interviewa prva je bitna značajka filma a druga jest puštanje cjelovite snimke koncerta Milesa Davisa i njegovog banda pred nepreglednom masom (nekih 600 tisuća posjetitelja) festivala 'Isle of Wight' 1970. godine. Tridesetak minuta nemilosrdnog jam nasrtanja acid free jazza velikih majstora glazbe je nešto što se rijetko ima priliku pogledati. Neprocjenjivo. Doduše, to nije snimao niti režirao Lerner no hvala mu na inkorporaciji snimke u film.
Srijeda je završila. Počela je tugom, nastavila je tugom ali završila nevjerojatnom glazbom. Može li životnije?