ZAGREBDOX - 4. DAN
U prepunoj dvorani kina Tuškanac, redateljica Samantha Rebillet, šarmantnom šestominutnom minijaturom nazvanom Butterfly man, pokazala je publici kako stvarnost može konkurirati mašti. Naime, portret ostarjelog Dona Herbisona – Evansa čini se kao izvadak neke pomaknute bajke u kojoj glavni lik provodi vrijeme pasionirano proučavajući leptire i baveći se natjecateljskim latino – američkim plesovima. Sam priznaje da prilikom plesa ulazi u vremensko – prostorni kontinuum izvan ove realnosti, u kojem pronalazi vlastiti smisao i životnu ljepotu. Protutežu hipersenzibilnog odnosa prema leptirima u kojem primjerice opisuje kako vrsta morpho cyrus sjaji iznad oceana, čini tamna strana bajke u kojima su okrutnosti često cenzurirane. Tako Don često olakšava svojim miljenicima tranziciju u onostrano puštajući ih da zaspu i umru u njegovom hladnjaku. I dok klizi podijem (on napominje da se u tim trenucima osjeća kao da lebdi) u ljubičastom latino odijelu, stječemo dojam kako je redateljica i scenaristica savršeno snovito iskombinirala prikaz strasti prema leptirima i plesu, čovjeka procvjetalog iz gusjenice u poodmakloj dobi.
Kruha i igara, mogao bi glasiti moto dokumentarca finskog redatelja Artoa Halonena, nazvan Pavlovljevi psi. Pavlovljeva teorija uvjetovanog refleksa postaje metafora za unosno organiziranje društvenih igara kojima profitira ruski bussinesman Sergej Knjacov. Vrlo je široka lepeza njegova osebujnog djelovanja; od pripremanja utrka žohara i svinja, preko organizacije prerušavanja dokone ruske elite u prosjake ili vođenja simulacije dvoboja sa plastičnim mecima, sve do budničko – pokretačkih govora s tribina različitih masovnih manifestacija. Zanimljivo je da najveća potražnja za prerušavanjem i roleplayingom postoji među prosječnim poslovnim ljudima koji nakon odigrane uloge beskućnika i pijanaca osjećaju veliko olakšanje izlaska (bolje rečeno: bijega) iz tog društvenog sloja. Mala skica suvremenog ruskog društva i novonastalih tržišnih vrijednosti tužna je u istoj mjeri koliko i činjenica da je Knacovljev partner, Vladimir Viktorovič nakon tridesetogodišnje vojne karijere prisiljen zarađivati treniranjem žohara za utrke. Lakše su objašnjiva masovna stadionska zbivanja u kojima su masovna histerija (za određenim proizvodom), stanje kolektivne hipnoze ili transa te uvođenje prljavih trikova popularnih još od antičkih vremena – kao što je dovođenje lažne publike za potpirivanje atmosfere, u smislu njihova postuliranja na razinu česte i općeprihvaćene razbibrige. Svaki od tih fenomena zaslužuje pomnije proučavanje neizbježne sprege uzroka i društvenih posljedica ali redatelj se ipak odlučio naglasak staviti na životni put Sergeja Knjacova. Tu se krije i najveća zamjerka filmu pošto dugi kadrovi začinjeni tugaljivom muzikom prate Velikog Organizatora artificijalno naglašavajući njegova reminiscentno zabrinuta raspoloženja. Kao da se tim postupcima napadno naglašava dodatna sentimentalnost neke skrivene dimenzije, osobe čija je glavna karakteristika, u konačnici, otvorena manipulacija.
Nemam ti šta reć' lijepo Gorana Devića posvećen je Sisku, autorovom rodnom gradu. Centralni motiv filma je nerazjašnjeno ubojstvo mlade Sisčanke Ljubice Solar koje se dogodilo 1991. godine. Sam autor je tad imao 20 godina, a kroz film prikazuje kakve je tragove to ubojstvo ostavilo na Ljubičinu obitelj i poznanike. Film se dotiče i povećanog broja mladih Siščana koji napuštaju grad u potrazi za boljim životnim mogućnostima. Naglašena vizualnost filma snimanog većinom po noći, izmjenjuje atmosferične prizore poput rafinerije iz čijih dimnjaka kulja vatra s noćnim intervjuima na otvorenom. Rezultat je vođeno putovanje kroz grad koji je – tužan, stravičan, mnogima bezperspektivan i vizualno stvarniji od jave. Ipak, film je pao na testu velikih očekivanja, prvenstveno u komparaciji s Uvoznim vranama, odličnim Devićevim obračunom s licemjerjem ksenofobije manjih mjesta. Problem leži prvenstveno u nepotrebnoj analogiji sa sudbinama ostalih sudionika filma te također suvišnom čitanju dnevnika ubijene Ljubice. Možda takva vrsta spekulacije korespondira sa napomenutom mogućnosti apologetskog stava izraženog u pitanju koje autorova sestra postavlja u filmu: »Da li radiš ovaj film zato što se osjećaš krivim za zločine koje nisi počinio ali si bio u toj situaciji i mogao si?«. Upravo kao takav, kao svojevrsni obračun sa demonima tog ratnog perioda, ovaj dokumentarac i najbolje funkcionira.
Polusestra Ljiljane Šišmanović prikazuje autoričino istraživanje vlastitih obiteljskih odnosa. Centralna figura obitelji je njen otac koji je vrlo otvoren oko svog pristupa bračnoj vjernosti – «Kako ostati u doživotnom braku? Pomoću tuđih žena.» Ostali članovi obitelji to komentiraju, ali nikad ne prelaze u otvorenu kritiku. Rezultat takvog životnog stila je i autoričina odrasla polusestra s kojom ona tokom filma prvi put stupa u kontakt, uz stalno upaljenu kameru. Slijede emotivno nabijeni trenuci upoznavanja dvije polusestre, a film kulminira velikim obiteljskim nalaženjem u kojem se upoznaju autoričine i polusestrine obitelji. Film ima dinamičan tempo i mnogo zabavnih trenutaka. Potiče zanimljiva pitanja: na koji način ljudi zapravo poštuju pojmove bračne vjernosti i preko čega su spremni prijeći u cilju održanja braka? Na kraju treba spomenuti kako ulazak kamere u vrlo intimne trenutke koji se događaju na platnu nadjačava bilo kakav umjetno stvoren reality-show – zato što su takva iskustva rijetka i neponovljiva. Pitanje je: koja je sljedeća granica koju kamera treba ili ne treba probiti?
Željko Jerman – Moj mjesec Ivana Faktora najkraći je i najkaotičniji od ova tri prikazana hrvatska dokumentarca. Jerman je likovni umjetnik koji je još prije tridesetak godina počeo bilježiti razne životne događaje. Video – dnevnik «Moj mjesec» započet je 2003. godine, a Faktor je koristeći njegov materijal stvorio hibrid dokumentarca i eksperimentalnog filma. Jerman je skoro potpuno gluh i živi sam, a Faktorova montaža potencira naš uvid u Jermanov unutrašnji svijet. Doživljaj je intiman, intenzivan i pozitivan. Trenutak u kojem pred kraj mjeseca Jerman zaviče «Ne mogu više, hoću van!» izaziva iskreno suosjećanje, što najviše govori o uspjehu i efektivnosti ovog desetominutnog dokumentarca.