ZAGREBDOX - 5. DAN
Festival se bliži kraju to je više no očito. Podočnjaci na organizatorima sve su tamniji, a na usnama im i prve 'neslužbeno službene' naznake koga je žiri prepoznao kao najbolje. Istodobno u press centru sve je više zadovoljnih lica. Drugi po redu ZagrebDox je uspio, to se već sada može ustvrditi. Dobri filmovi, brojni gledatelji i tek poneki tehnički propust. No da ne žurimo previše vratimo se na peti dan festivala.
Na Drini ćuprija belgijski je film redatelja i scenarista Xaviera Lukomskog. S čisto filmskog aspekta imali smo priliku pogledati čisti minimalizam. Niti dvoznamenkasti broj kadrova višegradske ćuprije sve je što se tiče vizualnog dijela filma. Medativne, poetske snimke Andrićevog čuvenog mosta u potpunoj su suprotnosti sa zvučnom komponentom filma. Osamnaestminutno svjedočenje Bošnjaka koji je organizirao i provodio izvlačenje leševa koji su u ranim devedesetima plutali Drinom. Nepokolebljiva prisutnost mosta i nepokolebljiva istina ostataka života Višegrađana čine bolnu i upečatljivu sinergiju kojoj je jedini cilj definirati, raskrinkati i svijetu uperiti pogled na ono što se dešavalo na ovim našim prostorima – na ratni zločin i pir neljudskosti.

Film Dankinje Mire Jargil uslijedio je nakon zlosutne Drine i pozabavio se nečim posve drugačijim. Ugasi svjetlo je film o ostarjelom i onemoćalom bračnom paru usred selidbe. Više od četrdeset godina proveli su u svom udobnom domu a sada je vrijeme za selidbu. Gdje? Zašto? Na ta pitanja nema odgovora jer autorici se eto za snimanja filma to baš i nije učinilo bitnim. Ovako smo dobili tek jedan brz pogled u tuđe živote. Voajerski zanimljiv no istodobno i tipično voajerski površan. Sličnim vibracijama zavibrirao je i film Ljeto s Johnsonovima. Romi i dokumentarni filmovi žive u fenomenalnoj simbiozi – njihov je spoj na svakoj filmskoj smotri zagarantiran. Kao primjerice što je u kategoriji eksperimentalnog (pogotovo hrvatskog) spoj kamere i prijevoznih sredstava. Ne može se ne desiti. Johnsonovi su Romi s Otoka, a tkogod je pogledao film Snatch zna kako izgledaju Romi s Otoka. Kamp – prikolice, psi, gole šake, vatra. Ljeto s Johnsonovima ima sve to; redatelj i snimatelj Finn McGough se pobrinuo za to. Johnsonovi ga doista puštaju u sve sfere svojih života. Tučnjave, pomirenja, priznanja krađa, sakrivanje od policije. Kamera to sve uporno prati no nedostaje u cjeloj priči autorski potpis. Johnsonovi se puštaju da izgovaraju štogod žele, svojom pažnjom im se gotovo povlađuje pa u jedom trenutku postaje jasno kako su Johnsonovi pribjegli pretvaranju i prenemaganju. Za autentičan film takvi se materijali ostavljaju u montažnim otpacima, ne stavljaju se na najvidljivije mjesto. Svejedno, zabavan je to film i u konačnici zanimljiv: ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da ni u puno bogatijim i razvijenijim državama od ove naše romsko pitanje siromaštva i posvemašnjeg neobrazovanja još uvijek nije pronašlo odgovor.
.jpg)
Selidba iz Tuškanca u Central očekivala se s nestrpljenjem. Nakon odličnog Bunarmana koji je poharao brojne svjetske festivale slijedio je novi film Branka Ištvančića: Berač kamena. Po osnovnoj ideji i strukturi riječ je o gotovo identičnim filmovima. Tematizira se pojam ljudskog rada na primjeru starog, gotovo izumrlog zanata. Kopanje bunara na blatnom sjeveru Hrvatske u Beraču kamena je zamijenjeno jalovim kamenim kršom napuštenog kamenoloma. No kod kopanja zemlje posve je jasno zašto se kopa i što će na kraju ispasti; kod prebiranja a potom i vađenja te lomljenja kamenja stvari baš i nisu kristalno jasne. Kakvo taj čovjek u stvari kamenje traži? Za što? Za gradnju svoje ili tuđe kuće? Ograde? Nema niti jedne izgovorene riječi, nema pojašnjenja. Na samom je kraju ponuđen mogući odgovor u obliku male kamene staje. Bunarman je od strane kritike bio vrlo dobro prihvaćen dok je publici bio za nijansu prehermetičan. Što će potonji reći tek za Berača kamena...?
Laurentiu Calciu, redatelj i snimatelj filma Zemlja nas čeka bio je sljedeći na redu. Skromnim govorom prije projekcije u polupraznom Centralu čak nas je i posramio. Bilo nas je premalo, on je bio simpatičan. Na kraju se ispostavilo da mu je i film sasvim dobar. Zemlja nas čeka na rumunjskom originalu glasi Palenta te čeka. To je naime izraz koji iscjeđena srednjovječna žena kaže u jednom trenutku svom dvadesetogodišnjem sinu Mihaiu. Napustio je studij teologije jer nije mogao prebroditi jaz između sela i grada, jer je izgubio stipendiju a sam se ne može uzdržavati. Palenta je simbol seljačkog života u Rumunjskoj. Nje uvijek ima, ona je osnovno jelo svakog sirotinjskog obroka. Mihai ipak s vremenom spoznaje kako treba prelomiti svoj otpor prema gradu i odluči još jednom pokušati dobiti stipendiju za studiranje... Nepretenciozno i polagano bivamo uvučeni u bijedu rumunjskog sela i njihovih stanovnika. Pri tom Calciu uspjeva od svojih protagonista izvući posve osobna priznanja uz minimalna zadiranja izgovorenim pitanjima. Otužan je to film, ali ne svojim kvalitativnim značajkama već svojim ozračjem.
Djeca u limenom selu materijalno i nemaju puno više no s duhovne strane svakako da. Romsko selo negdje u Srbiji prava je mala oaza limene glazbe. Tko hoda za sobom vuče ili trubu, ili tubu ili bubanj. To vrijedi za muški rod. Ženski rod pleše jer... 'Za njih nije instrument.' Deca iz limenog sela film je koji nastavlja plodnu tradiciju dokumentaraca i Roma, ali na onaj upješan način. Mitić tako u svojoj Lepoj Dijani u primarno razmatranje ne uzima narodnost ljudi koje snima već njihove poslove, životne nazore. Istim smjerom krenula je i Ljiljana Prvulović i na neki način očitala lekciju produkcijski uvelike bogatijem Ljetu s Johnsonovima. Mali trubači beskrajno laku kupuju publiku a za nešto bolji dojam od gole simpatičnosti nedostaje tehnička potkovanost. Snimatelj Andreja Maričić nije snimatelj već montažer. Nažalost: vidi se.

Dan je zaključila visokobudžetna televizijska glazbena emisija naziva Vrišteće remek – djelo. U osnovi ostvarenje s potencijalno zanimljivom tematikom no ovdje nema riječi o filmu. Islandski glazbenici samo se nižu pred kamerom, na raspolaganju imaju tek po nekoliko rečenica i ponavljaju jednu te istu stvar: nadahnjuje nas krajolik našeg Islanda, nema se novaca (!!?) pa radimo po svom. I tako umjesto da se napravi pregled razvoja islandske glazbe nudi nam se kompilacija gotovo svih onih koji išta sviraju na tom dalekom sjeveru. U film ulaze i oni koji to zaslužuju i oni kojima tamo nikako nije mjesto. Ipak, znamo podosta toga o malim sredinama – uvijek postoji opasnost da se nekom zamjeri... Divni snimci ledene islandske divljine jedine su svjetle točke a sve ostalo će se brzo zaboraviti.