Preskoči na sadržaj
Vijesti

ZAGREBDOX, dan 5.

Hrvoje Pukšec ZagrebDox 2007(3x)

Petak je za ZagrebDox značio još jedan uspješan dan. Dvorana SC-a kako je dan odmicao punila se publikom i posljednji film na rasporedu, Isusov kamp, gledao je maksimalan broj posjetitelja. Vrlo uznemirujući film Heidi Ewing i Rachel Grady uistinu je zaslužio toliko zanimanje, no daleko od toga da su prethodni naslovi bili imalo slabiji, dapače.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

Posljednji autohtoni Petrović Damira Terešaka potresna je priča o Cvetku Petroviću, stanovniku Cresa koji uslijed šećerne bolesti pati od impotencije. Iznimno otvoren i izravan Cvetko Petrović progovara o svojim nedaćama i činjenici da se s njim gasi loza Petrovićevih. Redatelj i scenarist Terešak uspijeva s u nečemu što bi lako mogli smatrati nemogućim – pronaći u patrijarhalnoj nam lijepoj našoj osobu koja želi razgovarati o temi koja se u javnosti prešućuje. Iskrenost Cvetka Petrovića i nepodozrivost, odnosno objektivnost Terešaka u kombinaciji s prokušanom kamerom Stanka Hercega dali su nam mali-veliki film koji će zapažen uspjeh vrlo vjerojatno imati i na predstojećim Danima.

 

Jednako se može ustvrditi i za C2H5OH Miroslava Sikavice. Fade In produkcija odavno nas je razmazila svojim dokumentarnim filmovima koji, iako opstaju na televiziji, bez pogreške i bez zastranjivanja uvijek predstavljaju zaokruženu i smislenu cjelinu. Naoružani prepoznatljivim vizualnim identitetom (između ostalog riječ je o načinu snimanja) i dobrim protagonistima (scenaristi Ida Prester i redatelj Sikavica) pokazali su nam što znači biti mlad i piti puno. Ali… ono što se u filmu uglavnom pije nije alkohol nego prehrambeni proizvod. Tako barem kažu naši zakoni. Kolekciju od 17 sati zaključili su Pankrti, čuveni slovenski punk band. Glazba je umjetnost vremena, Lp film Pankrti – Dolgcajt film je Igora Zupe koji se može pohvaliti gomilom arhivskih materijala ali i nemuštim navigiranjem kroz iste. Hrpetina sugovornika i starih snimki u nekakvoj procjeni uspješnosti trebala bi garantirati odličan film, no ne ukoliko se u montaži odluči da niti jedan kadar ne smije trajati više od tri sekunde, i ukoliko se odluči sve sugovornike potpisati negdje na kraju filma. Kako kontekstualizirati ono što se gleda ako se gledatelja niti ne pokušava voditi kroz toliku količinu informacija? No, ima Zupin film i svojih svijetlih trenutaka. Po svemu sudeći prvi koncert Pankrta je pratilo nekih stotinjak gledatelja u tamo davnim kasnim sedamdesetima, ali autori nisu imali poteškoća s pronalaženjem osobe koju je pogodila tenisica Petera Lovšina.

 

plavakrv.jpg

 

Jennifer Fox je u dobroj mjeri obilježila ovogodišnji ZagrebDox. Tri dana, šest filmova i na kraju subotnje predavanje. Serijal filmova Letenje: ispovijest slobodne žene u petak je zaključen s posljednje dvije postaje na putu filmske samospoznaje američke redateljice, scenaristice, producentice i snimateljice. Što muči suvremenu ženu i što uopće pojam 'suvremena žena' znači diljem zemaljske kugle Fox pokušava otkriti u svojevrsnom križancu filmskog eksperimenta i video dnevnika. Na trenutke iznimno duboka i originalna, već u sljedećem nevjerojatno naivna i površna. Često se njene pustolovine pred kamerom mogu obilježiti etiketom 'bezopasni solipsizam', ali ipak treba uzeti u obzir kako je ovo i deklarativno vrlo subjektivan film. Svejedno, konačni zaključak teško da može biti drugačiji od toga da Jennifer Fox spomenutim serijalom filmova na tuđe probleme upućuje (žene u svijetu), a svoje rješava (ona sama u istom tom svijetu).

Mnogobrojne probleme rješavali su i mladi ljudi iz Plave krvi. Sve redom pametni studenti Oxforda prate davno ustoličenu tradiciju razračunavanja s 'onim drugima'. Ti drugi su naravno studenti Cambridga, a polje na kojem se sukobljavaju jest nešto posve neakademski i nemisaono. Boks. Ulaziti u problematiku boksa trenutno nije uputno. Jednima će boks uvijek predstavljati izraz nasilnog kretenizma, a drugima plemenitu vještinu u kojoj se razdvajaju muškarci od dječaka. Iznimno režiran i sniman (oboje potpisuje Stevan Riley, i sam oxfordsko dijete), film Plava krv daje oba ta pogleda na boks i pokazuje kako je kod dokumentarnog filma i više no presudno mudro odabrati temu. Jednogodišnja priprema i sama boksačka noć u sebi već po samoj logici stvari ima svoju prirodnu gradaciju neizvjesnosti. Nema dakle prostora za prazan hod i dosadu.

 

isuskamp.jpg

 

A onda Isusov kamp. Dobro, vidjeli smo te večeri još i nekakvu naturalističnu razglednicu iz Liuisiane o tri dokona i iznimno agresivna brata zvanu Aluminijska folija, a neposredno pred kontroverzni Isusov kamp i ruski više eksperimentalni nego dokumentarni uradak o odrastanju u vrijeme komunizma. Heidi Ewing i Rachel Grady podigle su dosta prašine s Isusovim kampom. Ideološki Frankenstein religijskog fundamentalizma i državne politike ekspanzionizma postoji samo na divljem Bliskom istoku, zar ne? Krivo. Postoji i u SAD-u, nažalost. Robert Pirsig je početkom devedesetih u knjizi Lila: ispitivanje morala ustvrdio kako su Amerikanci nastali kroz borbu indijanaca i Europljana, te kako u svakoj borbi postaješ ono isto protiv čega se boriš. Sada smo vidjeli kako je bio u pravu. Potresan, gotovo nevjerojatan film nakon kojega se samo može ustvrditi: neće biti dobro.

Još iz rubrike