ŽELIMIR ŽILNIK
Na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma gostuje jedno veliko redateljsko ime: Želimir Žilnik. Ovaj slavni filmski redatelj bit će na čelu ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda a i naša publika imat će prilike vidjeti njegove najranije radove nastale od 1968. do 1971. godine. Saznajte više o životu i radu Želimira Žilnika.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
RANI RADOVI
Cijelu prvu fazu svoga filmskog rada, koju ćemo imati prilike vidjeti na Danima, autor posvećuje suvremenim temama, koje uključuju društvenu, političku i ekonomsku kritiku svakodnevice. Prvi filmovi bili su dokumentarni: "Žurnal o omladini na selu, zimi" (1967), "Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana ničemo ko zelena trava" (1968), "Nezaposleni ljudi" (1968) i "Lipanjska gibanja" (1968). Njihovi naslovi odgovaraju tematici. Studentske demonstracije '68. tema su i Žilnikovog prvog igranog filma "Rani radovi" (1969). Postupkom filma-eseja komentira se period poslije studentskih protesta kao slika neuspeha i dokazuje da je poboljšanje uvjeta života nižih društvenih slojeva nemoguće postići samo simuliranjem revolucije. "Osnovna ideja filma bila je da su političke pobune uvek samo djelimično uspješne, jer ih ubrzo hvata rđa, budući se protagonisti, po prirodi stvari, umaraju i posustaju”. Radeći filmove u novosadskoj "Neoplanti", Žilnik se nalazio u okruženju prvih konkretnih akcija vojvođanske "nove umjetničke prakse" šezdesetih (Bosh+Bosh, grupa Kod itd.), te i njegovi rani filmovi nose pečat svakovrsnog eksperimentiranja i slobodnog izražavanja. S druge strane, Žilnik usko sarađuje sa Dušanom Makavejevim.
"Rani radovi" su odmah bili zabranjeni posredstvom državne cenzure, s argumentacijom da vrijeđaju javni moral i loše utječu na odgoj omladine. Nakon malo gužve, negativna promidžba donijela je Grand Prix filmu, na festivalu u Berlinu. Ubrzo potom, u dnevnom tisku pojavljuju se kritički tekstovi o domaćem crnom filmu (Makavejev, Saša Petrović, Žilnik), a dolaskom Draška Ređepa na čelo "Neoplante" i donošenjem novog zakona o kinematografiji, koji omogućuje pravno gonjenje filmskih radnika koji se kritički odnose prema stvarnosti, te nakon strpavanja u bunker novog igranog filma "Sloboda ili strip" (1972), Žilnik emigrira u Njemačku.
O CRNOM FILMU I DRUGO
O samom jugoslavenskom crnom filmu Žilnik je prethodno bio snimio dokumentarac "Crni film" (1971). Bio je to, u stvari, dokumentarni film o snimanju dokumentarnog filma. Stilski blizak Warholovoj filmskoj antipoetici, "Crni film" razotkriva realizaciju dokumentarnog filma i parodira casting za igrani film. Svo vrijeme film cinično pokazuje da su akteri - beskućnici dovedeni u redateljev stan samo zbog filma, a ne da bi se rješio njihov stvarni problem. Završnom rečenicom koju redatelj upućuje "glumcima", da se u miru raziđu jer je nestalo filmske trake, otkriva se sva bijeda tadašnjeg crnovalnog, a i kasnijeg filmskog apstraktnog humanizma.
U Njemačkoj, gdje snima niz dokumentaraca o gasterbajterima, Žilnik stvara svoj vjerovatno najzanimljiviji dokumentarni film "Javno pogubljenje" (1975). Film je i danas jedini njemački dokumentarac koji je zabranjen za prikazivanje odmah nakon nastanka. U njemu se redatelj bavio južnoameričkom terorističkom bandom koju je policija, nakon pljačke banke, ubila pred TV kamerama.
"Postavio sam sebi pitanje kako su svi ti novinari znali da će teroristi biti pobijeni i na vreme uključili svoje kamere. Vjerovatno zato što je sve unapred bilo isplanirano u dogovoru s policijom. To je bila javna presuda zločincima.", rekao je Žilnik povodom filma.
Poetika ovog ostvarenja bila je utemeljena na drugačijem viđenju tuđeg snimljenog materijala, razotkrivanju montažne laži TV ekipe bavarske televizije, prikazivanju manipulacije izvršene uz pomoć medija i nuđenju novog vizuelnog sagledavanja pogubljenja koje se uživo odigralo pred kamerama i bilo emitirano u udarnim vjestima širom Njemačke.
NATURŠČICI
Nakon povratka u Jugoslaviju krajem sedamdesetih, Žilnik nastavlja rad na dokumentarcima, rijetkim igranim filmovima i počinje snimati dokumentarne televizijske drame. Do 2001. snimio je osam igranih, 27 dokumentarnih filmova i 11 TV drama. Svi spomenuti žanrovi, međutim, nose prepoznatljiv autorski pečat - i u tematskom, i u poetičkom smislu.
Osim u filmovima "Lijepe žene prolaze kroz grad" (1985) i "Tako se kalio čelik" (1988), u kojima su glavne uloge dodijeljene profesionalnim glumcima, u svim drugim - kako dokumentarnim, tako i igranim filmovima - Žilnik je uglavnom angažirao naturščike. Oni se u većini slučajeva pojavljuju kao promotori vlastitih biografija; drugim rječima - glume sami sebe.
Ove poetičke osobenosti obilježavaju i Žilnikove filmove iz devedesetih, npr. "Tito po drugi put među Srbima" (1994) i "Marble Ass" (1995). Govoreći o drugom filmu, Žilnik naglašava: "Nijedna erotska scena nije odglumljena. Sve se to zaista dešavalo pred kamerama. Iz filma je, recimo, izbačena jedna scena u kojoj Merlin seksualno zadovoljava mušteriju ispred automobila. Sve je to jako čudno. Kada smo upalili reflektore u Ulici Gavrila Principa, gde rade kurve i transvestiti, mislio sam da će se rasturiti. Međutim, đavola! Pred kamerama se sasvim slobodno prostituisalo, prodavalo, ugovaralo..."
Već i ova redateljeva bilješka otkriva da su i teme i obrade koje su nekada uspjevale šokirati, iznenaditi ili sablazniti javnost/ gledatelje izgubile svoju oštricu, te da ni parodiranje tabu tema nema više učinak, kakav je imalo prije dvadeset ili trideset godina.
Vezan dobrim dijelom svog filmskog rada za raznovrsne društvene demistifikacije, djelomično za socijalnu umetnost, naročito u pogledu izbora tema i aktera, delimično za Warholovu minimalističku filmsku poetiku, sa uplivima SF elemenata, Želimir Žilnik je do danas ostao reditelj izuzetno jeftinih filmova, u čijem je okviru nastalo nekoliko dobrih djela s prepoznatljivim potpisom.
prevela i prilagodila: Tatjana Smojver