Preskoči na sadržaj
Vijesti

Ženski dokumentarci

Gordana Kolanović Zagrebfilmfestival 2005

 

 

<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

 

Sa velikim žaljenjem moramo primijetiti da su dokumentarci o ženama koje su pri tome režirale redateljice, uvjerljivo najslabiji dio dokumentarnog programa ZFF-a.

 

SREBRENIČKA SJEĆANJA

 

U filmu „Srebrenička sjećanja“ srpske redateljice Suzane Vasiljević pratimo priče četiri žene iz Srebrenice koje su u ratu izgubile članove obitelji. Podsjetimo ( za one koji su nesretnim slučajem završili na nekom pustom, egzotičnom otoku i tamo ostali u izolaciji zadnjih 15 godina ) da je Srebrenica još sredinom 80-tih bila simbol multi-etničke zajednice a nakon rata ostaje zapamćena kao mjesto jednog od najvećih srpskih genocida u povijesti. Početkom rata  izbjeglice iz okolnih manjih mjesta počele su pristizati u Srebrenicu, grad je bio pod opsadom tri godine sve do 1995. kada general Mladić sa svojom vojskom ulazi u grad. 8000 ljudi ubijeno je u « čistki » a više tisuća leševa i dalje neidentificirano leži u masovnim grobnicama. Žene iz Srebrenice nadaju se da će pomoću nekog detalja ( sata, slike, jakne ) naći svoju djecu, muževe, braću i omogućiti im dostojan pokop. Prisjećanja na trenutke kada su izgubile svoje najbliže i scene ekshumacija zastrašujuće su same po sebi ali ta potresna svjedočanstva redaju se prebrzo jedna za drugim ne ostavljajući nam nimalo praznog hoda u kojem bi se mogli pažljivije posvetiti pojedinačnim slučajevima. Ovaj film bitan je zbog samog dokumentiranja i bavljenja zločinom na koji svakako treba podsjećati javnost. BBC-ev dokumentarac o Srebrenici puno se iscrpnije bavi tom temom pa se treba zapitati o redateljičinoj motivaciji za snimanje ovog filma. Naime, iako je od samog početka jasno da se film neće baviti propitkivanjem motivacije pokolja ili « banalizacijom zla « već se bazira na intimnim detaljima  života srebreničkih žena ( njihove izjave izmjenjuju se sa arhivskim snimkama ) pitamo se da li je riječ o eksploatacijskom uratku koji ne tematizira osobnu traumu ( redateljica je odrasla u Beogradu a školovanje završila u Berlinu ) ali ni osjećaj kolektivne odgovornosti. Uvijek se možemo vratiti na misao da je bitno izdvojiti lica kako se ne bi izgubila u apstrakciji te ogromne brojke od 8000 pobijenih.

molitva srebrenica.jpg

Bilo kojem senzibilnijem gledatelju predstavljat će problem gledati autentičnu snimku smaknuća koju komentira sestra poginulog i obilaske masovnih grobnica ali ipak redateljici na kraju ne vjerujemo u potpunosti u njene altruističke-novinarsko-dokumentarističke porive. Možda zbog nevještog ritma ili zbog osjećaja da je ovaj film djelomice namijenjen redateljičinom festivalskom pojavljivanju. Ovaj dokumentarac daleko je od toga da svojom izvedbom pokupi nagradu ali nema veze, priču o Srebrenici treba često ponavljati.

 

ŽENE DIŽU GLAS

 

Potpuno je nejasno zašto se ovaj film zove « Žene dižu glas « pošto se uopće ne dotiče koncepta najavljenog u naslovu. Aktivistice za ženska prava i redateljice Graciela Rodriguez i Kika Nicolela nisu se mogle odlučiti što bi zapravo ispričale o ženama u Sao Paolu pa na kraju nisu ispričale apsolutno- ništa. Eto, njih dvije su se našle jedan dan i sa nejasnom idejom krenule snimati više žena raznih zanimanja ( frizerke, službenice, frizerke, pedikerke pa onda opet malo frizerke ) i ispitivati ih o njihovoj strasti prema sambi, karnevalu i ( u par navrata ) religiji. Njihove površne doskočice, natruhe razgovora o nepoznatim političarima i obiteljskim odnosima daleko su od prezentacije vrijednosti specifičnosti njihove kulture ili eventualnog prikaza nejednakih društvenih standarda. Na početku filma animacijom ( zanimljiviji dio filma ) dočarana legenda o božici Musi Koroni ( prevarila svog muža-boga sa običnim smrtnikom ali tek nakon njegovih opetovanih prevara ) govori o tome kako ju bog  kažnjava a ona od boli vrišti kršeći time primordijalnu vječnu tišinu. Ne znamo da li je poanta priče njen vrisak koji je uklanjanjem tišine stvorio jezik ili nerecipročnost kažnjavanja za praktički isto nedjelo.Ako su autorice kroz ženske monologe i nastojale prikazati dvostruke društvene kriterije ili komunikacijsku ulogu u očuvanju obiteljskog doma, u konačnici nisu u tome uspjele.Trenutci u kojima nas uspiju zaintrigirati, primjerice kad jedna žena izgovara da je svojim plesom digla revoluciju ( kakvu točno? ) ili kada druga izjavljuje da bi se bavila prostitucijom da se ne bavi pjevanjem ( zašto točno ) ostaju nerazjašnjeni pošto se autoricama žuri  ispričati još minimalno 10-tak nepovezanih linija. Kada dvije žene pričaju kako su se osvetile muževima nakon nevjere time što je jedna od njegove plaće kupila ( gle čuda! ) štednjak a druga jednostavno nakon dugo vremena oprostila prevaru i istakla kako je to pomoglo njihovoj vezi, čini se da redateljice sa dosta simpatije prezentiraju njihove ljubavne sudbine. Upitane za tako nešto, autorice bi vjerojatno odgovorile da su samo doslovno prenosile životnu realnost žena u Brazilu. Međutim u svemu tome nema nikakvog kritičkog odmaka ili dodatnog komentara. Pasionirane ljubiteljice sambe na kraju su prikazane u elementu u kojem se najbolje osjećaju-razgolićene u zanosu karnevalske atmosfere.Jedna od sugovornica primijetila je da žene posjeduju nevjerojatnu snagu ali nažalost njihov glas ovim dokumentarnim uratkom nije dospio do nas. Šteta, taman kad smo se ponadali da ćemo vidjeti novi « Favela se budi « ali iz ženske perspektive.

FalaMulherStil.jpg

Još iz rubrike